Potaknut izjavama hrvatskih političara u kojima su najkonkretniji bili Grmoja iz MOST-a i predsjednik države RH Milanović, pokušat ću ovdje analizirati i predstaviti stvarnu sliku o položaju Hrvata u BiH.

Vjerojatno ste se i vi zapitali: Što se to u susjednoj zemlji događa i zašto su izjave vodećih političara tako radikalne? No krenimo redom.

Politika Sarajeva i Banja Luke

Politika srpskih i bošnjačkih vođa koja poziva na preslagivanje stvari unutar zemlje je suprotna jedna od druge, a što se tiče Hrvata je ista. Ni jedni ni drugi ne vide Hrvate kao bilo kakav čimbenik u svojim vizijama BiH. Dodik već godinama govori o odcjepljenju ili pripajanju kako on kaže, matici Srbiji, iako mi je iskreno ta priča smiješna, jer to ponavlja pred svake izbore kako bih dobio glasove nacionalista i očuvao svoju političku moć.

No, ono što je bitno za Hrvate BiH, njih faktički nema na području republike Srpske, koja je etnički očišćena od Hrvata u ratu. Procjene su da od cijelog stanovništva tog entiteta, Hrvati čine tek nešto više od 2% . Tako da mu Hrvati niti mogu predstavljati predmet rasprave, niti ga zanimaju izuzev situacija, kada ih pokušava iskoristiti za svoje političke ciljeve. Političko Sarajevo vidi BiH kao unitarnu državu u kojoj bi oni kao većina preuzeli svu kontrolu i u teoriji ‘uništili’ hrvatsku konstitutivnost, koja ionako ne postoji u praksi. Oni su jasni i tu nema nikakvi sumnji, jer ni lijepo upakirana ideja građanske države, ne može proći ispod radara bilo kome zdravo razumnom.

Jasno je da je cilj Hrvate svesti na minimum, odnosno u status nacionalne manjine, čime gube svu političku moć. Ono što Sarajevo obilato koristi je i podrška običnih građana, koji su spremni ići do te mjere da već u par navrata Hrvatima biraju člana predsjedništva i ne vide ništa sporno u tomu svemu –  tkz. slučaj Komšić.

Što se tiče međunarodnih čimbenika tu je pomalo konfuzno, uostalom kao i sve vezano za ovu zemlju. Oni koji se predstavljaju kao neki važan čimbenik i visoki predstavnik su Ured visokog predstavnika (OHR je ad hoc međunarodna institucija odgovorna za nadgledanje provedbe civilnih aspekata Mirovnog sporazuma kojim je okončan rat u Bosni i Hercegovini) i Europska Unija. No, zbog nepostojanja jasnih stavova oni su čas naslonjeni na politiku Sarajeva čas se bave kontrolom provedbe plana.

U biti što se tiče Hrvata, RS i Federacija ne doživljavaju ih ozbiljno. Treba dodati da je bošnjačka politika teži kao malo radikalnijem međunarodnom čimbeniku, Turskoj, odnosnu Erdoganu, kojeg vide kao svog mecenu. On ih još uvijek, uz znakove dobre volje drži na odstojanju. Isto bi se moglo kazati i za RS i Dodika koji gleda prema Moskvi i Putinu. Treba istaknuti i to kako Srpska ima poleđinu u još jednom ekscentriku i radikalu Vučiću, koji rado podržava ideje Dodika, koji je rado viđen gost u Beogradu.


Politika hrvatskih predstavnika u BiH

Uz sve spomenuto možemo slobodno reći da i ovom slučaju malo toga pozitivnog i dobrog ima u slučaju BiH Hrvata. Oni koji participiraju u vlasti i politici i koji imaju kakvu takvu političku moć rade najčešće u vlastitom interesu ili u interesu svojih istomišljenika. Dvadesetak godina se vrte iste osobe. Mladi su masovno odlučili napustiti svoja ognjišta. Ne vide svoju perspektivu i to u većini slučajeva, na žalost, u mjestima gdje su baš Hrvati na vlasti i gdje su Hrvati većina. Ne vide svoju perspektivu iz jednostavnog razloga što političari tamo gdje imaju nekakvu moć tu istu koriste samo za osobne ciljeve i ciljeve sebi podobnih.

Ne postoji apsolutno nikakav čvrsti stav koji bi naznačio neku ozbiljnu brigu o vlastitom puku izuzev, kada dođemo u izbornu godinu i krene priča o ugroženosti i problemima u svrhu očuvanja političke moći i vlastitih pozicija. Hrvatsko političko vodstvo gleda prema Europskoj Uniji nadajući se njihovom jasnijem i kvalitetnijem angažmanu, kao da ništa nisu naučili sve ovo vrijeme.

Možda je Europska Unija važan faktor, ali svakako nije ključan. Pokazali su svoju neadekvatnost apsolutnim ne poznavanjem političkim prilika u BiH, što se vidi po njihovim postupcima koji obično kasne ili uopće ne budu relevantni u odnosu na problem. Uvjeren sam da bi bilo korisnije hrvatskoj politici gledati malo dalje prema Washingtonu ili na drugu stranu – prema Izraelu i u njima možda tražiti neku sigurnost jer jasno je da bez moćnog i utjecajnog saveznika narod koji je u manjini ne može ostvariti svoje želje i mogućnosti u punini.

Kakva je politika Republike Hrvatske i njihov utjecaj na zbivanja kao supotpisnice Daytona dovoljno govori, da su ljudi nakon dvadesetak godina oduševljeni kad istaknuti političari nazovu stvari pravim imenom. Znači samo što su konačno uspjeli iskomunicirati neke stvari na istinit način, naišli su na pozitivne ocjene. Bez ikakvih ozbiljnih poteza u praksi.


Pogled u budućnost

Neizvjesno. To bi možda bio univerzalan i sveobuhvatan odgovor. Sama BiH kako trenutno funkcionira nema velikih izgleda za neku svijetlu budućnost. Stanovništvo stari, mladi odlaze, radnih mjesta nema, pretežak i neodrživ državni aparat. Hrvati imaju EU dokumente i tu na žalost ili na sreću vide najčešće perspektivu. Jer u cijelom tom kaosu rijetko tko uspijeva sebi osigurati egzistenciju kroz svoj rad.

Milijun je prepreka. Baš zbog lošeg političkog sustava, a onda i nevoljkosti te političke nedostatnosti da pruži nekakav poticaj mladima da se angažiraju aktivnije na svojoj rodnoj grudi. Teško je zaključiti ovu priču. Izrazit ću samo jednu s obzirom na sve iracionalnu nadu, da će jednog dana sjesti za stol ljudi kojima je stalo do ljudi i dogovoriti se sami između sebe o novom održivom sustavu funkcioniranja u kojem će sva tri naroda pronaći svoje mjesto. A to će se dogoditi kada ovi aktualni vršitelji vlasti i međunarodni čimbenici postanu prošlo svršeno vrijeme.


Autor: Ivan Novokmet Datum objave: 15.02.2022.