’48 mi je godina, pomazila me sreća: došao sam u Njemačku i za četiri dana radio’

Autor: Zoran Stupar

Martin Petričević (48) prije tri tjedna preselio je u Njemačku. Kako kaže, osjetio je da ne može više živjeti u Hrvatskoj i da mora nešto promijeniti. Iako je u Hrvatskoj bio zaposlen, njegova radnička prava bila su gotovo pa nepostojeća.

‘Godišnjeg nema, bolovanje – umri…’

Martin je prije godinu i pol dana iz svog sela u blizini Hrvatske Kostajnice s obitelji preselio u Zagreb.

‘Tamo nije bilo posla, pola ljudi živi od socijalne pomoći, ja to sebi nisam mogao dozvoliti’, kaže nam. U Zagrebu se zaposlio kod privatnika.

‘To je kod nas jako teško jer radnik nema nikakva prava. Godišnji nije postojao, bolovanje – umri, nikog se ne tiče, praznici uglavnom ne postoje. Plaća mi je bila u prosjeku 5500 kuna. A stan u Zagrebu ljeti oko 2800 kuna, zimi i 500 kuna više… Radio sam nekad i nedjelje, o slobodnoj suboti sam mogao samo sanjati. Dalje, dogovor koji imaš sa poslodavcem slobodno zaboravi, samo njegovo se poštuje. Nije mi bilo lako krenuti, godine su lijepe, ali jednostavno osjetiš da ne možeš više, moraš nešto promijeniti’, priča nam Martin.

U Njemačku je stigao preko brata koji u selu Jesenwang u blizini Münchena radi u pekari. Njemu je pak u dolasku pomogla žena iz njihovog kraja.

Brat mu pronašao posao u šetnji selom

‘Stigao sam 20.9. i već 24.9. počeo raditi. Brat mi je pronašao posao. Šetao je selom i vidio radnike, upitao ih je trebaju li koga i to je to. Otišao sam na razgovor sa šefom, čovjek je rekao da dođem na probni rad, objasnio kolika će mi biti satnica i što se radi. Prvi radni dan fasada, zadnja ruka. Šef je pitao kolege kakav sam, ljudi rekli okej. Drugi dan isto tako, poslovođa što kaže da napravim, ja napravim. I to je bilo to. Stalni posao, satnica 1,10 eura veća od prvobitno obećane. Dobit ću i mobitel od tvrtke, a uskoro su najavili i automobil’, zadovoljan je Martin. On sada radi na građevini – od zidanja, žbukanja fasada, do restauracija starih zgrada, adaptacija kuća i drugo. 

Martin planira obitelj dovesti u Njemačku nakon Uskrsa (foto: Martin Petričević)
U cijeloj priči mu najviše znači što je u kratkom vremenu stekao poštovanje kolega i šefova. U Hrvatskoj su ga smatrali starim, na mnogo zamolbi koje je slao nikad nije dobio odgovor.

‘Pomazila me sreća. Nadam se uskoro, nakon Uskrsa, dovesti i obitelj. Jezik poznajem solidno, svaki dan sve bolje. Trenutno živim u hotelu čija je vlasnica prijateljica obitelji koja vodi pekaru gdje radi moj brat, a u njemu živi i on. Ti ljudi su nam pomogli, smještaj nam je jako povoljan. A šef mi je obećao pomoći sve što će trebati u vezi stana’, kaže Martin. Što se prehrane i garderobe tiče, cijene su, koliko je uspio vidjeti u kratko vrijeme, slične hrvatskim.

‘Ako Bog da sreće, tu ostajem do mirovine’, zaključuje još jednu slatko-gorku priču o odlasku iz Hrvatske naš sugovornik. 

Datum objave: 13.10.2015.