Autor: Zoran Stupar
Nakon nebrojenih objavljenih priča naših iseljenika diljem svijeta, bilo bi čudno da iz njih svatko od nas ne izvuče određene zaključke. Mi vam iz svoje perspektive donosimo pet stvari koje svatko od nas može naučiti o životu u iseljeništvu, ali i neke razlike između domovinske i iseljene Hrvatske. Koje se, razumijevanjem jedni drugih, mogu približiti i bolje razumjeti.
#1 Jezik je strašno bitan za normalan život u iseljeništvu.
Kako ćete se sporazumijevati s ljudima s kojima radite, ali i sa susjedima, poznanicima, tijekom odlaska u trgovinu… ako ne znate jezik zemlje u kojoj se nalazite?
– Tužni su stavovi ljudi koji govore ‘taj posao može raditi svatko’, prati stražnjicu ‘starim babama’, ‘za to vam nije potrebno znanje njemačkog jezika’ – rekla nam je Ružica Lukačević, razočarana stavom onih koji dolaze u Njemačku njegovati starije ljude.
#2 ‘Stari’ iseljenici drugačije gledaju na život u iseljeništvu, ali i na život u Hrvatskoj, od Hrvata u domovini i mnogih ‘novih’ iseljenika.
Rasprave se obično svedu na dva argumenta. Prvi je – ako vam je toliko loše vani, zašto se ne vratite. Drugi – ne dolazite van, u Hrvatskoj možda nije blistava ekonomska situacija, ali se živi kvalitetnije.
– Muka mi je više od silnih komentara da u Njemačkoj ne cvjetaju ruže. Pitam se, ako toliki ljudi odlaze i ne pomišljaju da se vrate, koga oni obmanjuju? – upitala se 39-godišnja majka troje djece koja nam je pisala iz Hrvatske. Odgovorio joj je Hrvat s 40-godišnjim stažom u Njemačkoj.
– U Njemačkoj bez jezika ne možeš ništa niti itko hoće razgovarati s tobom o bilo čemu. Nemaš pretpostavke koliko se ljudi ovdje nakupilo. Ja koji već 40 godina živim ovdje imao bih problema da si nađem posao da mogu normalno živjeti, a vi zamišljate ‘Evo me, doći ću i svi na mene čekaju’. To nije tako – replicirao je Zoran Damjanović.
Istina je obično negdje u sredini.
#3 Dobar plan zlata vrijedi.
– Mjesecima smo upozoravali,pisali,ponavljali i bili već dosadni sami sebi da prije odlaska u Njemačku napravite dobar plan i uz njega još plan B. Upozoravali smo i stalno pisali o tome kako dobro razmislite prije nego što otvorite gewerbe i koje sve to posljedice nosi za sobom. Mjesecima ste radili budale od nas – što mi znamo i kako se radimo pametni, a iz dana u dan potvrđujete kako smo ipak mi bili u pravu jer ovo nije Hrvatska da otvorimo firmu pa nikom ništa ako ne platimo svoje obveze. Idete kao muhe bez glave, vjerujete na prvu svakome, krećete u Njemačku bez plana što ako se sve izjalovi – riječi su Brune Miletića, hrvatskog iseljenika iz Njemačke koji se susretao s mnogim Hrvatima koji su u Njemačku došli bez ikakvog plana pa kasnije požalili.
Pamet u glavu!
#4 ‘Novi’ iseljenici obožavaju Hrvatsku.
Ali su ogorčeni na njene političke elite jer su morali otići.
– Doveli ste obitelj u Njemačku, našli stan, našli posao i sada na ulazna vrata vašeg stana stavljate jedan simbolični natpis – ‘Home sweet home’. U istom trenutku osjećate jednu veliku sreću i radost jer ste uspjeli započeti neki novi život, neku bolju budućnost, smatrate da ste djeci osigurali lagodniji zivot, veće mogućnosti, bolju egzistenciju. Ali, u drugom trenutku osjećate strahovitu ljutnju i tugu. Morali ste svega odreći u vašoj zemlji, vašem gradu, vašoj ulici. Morali ste napustiti sve prijatelje, braću, rodbinu. Morali ste pobjeći iz vašeg doma samo zato da bi mogli preživjeti…Strašno. Zašto imamo državu u kojoj je najveći uspjeh otići iz nje? – upitao se u emotivnom pismu Koprivničanac Zoran koji je za poslom otišao u Frankfurt.
#5 Upornost se isplati.
Često se kaže se da uspijevaju uporni i marljivi, a ne talentirane ljenčine. Dokaz tome da se upornost isplati je 32-godišnji Andrej Vitez iz Zagreba koji je nakon 800 poslanih mailova diljem svijeta uspio pronaći posao u obližnjoj Austriji.
– To je bilo poput igre na sreću, igre sudbine, jer tada nisam mogao ni zamisliti gdje će me put odvesti. Poslao sam više od 800 mail-ova u Austriju, Njemačku, Švicarsku, Kanadu, Ameriku, Veliku Britaniju, Japan, Dubai.. Imam 13 godina radnog iskustva u elektrostatskoj plastifikaciji metala (pulverbeschichtung) i smatrao sam da će to netko sigurno prepoznati. Jedino nisam mogao znati kada i gdje će netko prepoznati moje radno iskustvo. Mnogi su se smijali i govorili mi da to nije igra na sreću i da se na taj način ne traži posao, odnosno da nemam nikakve šanse da na taj način nađem posao. Ubrzo sam počeo dobivati odgovore iz cijeloga svijeta i time je moja vjera još više ojačala.
Datum objave: 23.02.2015.
