‘Živim u Njemačkoj 15 godina, imam super posao, dobru plaću, stan, predivnu obitelj. Ali…’

Autor: CroExpress

Svoju ispovijest o dolasku i životu u Njemačkoj, u kojoj živi već desetljeće i pol, u Facebook grupi ‘Nova budućnost u Njemačkoj’, objavila je Ivana. Kako kaže, danas joj je život lijep, ali da bi to toga došla, morala se dobrano namučiti. Evo kakvo je njeno iskustvo.

‘Zovem se Ivana i živim u Ingolstadtu već 15 godina. Došla sam 2001. sa 19 godina sama i sa tri kofera ovamo, kod svoga dečka (imamo jednog sina zajedno i rastavljeni smo). Ja sam onda već znala jezik, onaj školski što se u Hrvatskoj uči u večernjim školama. Nije mi bila priznata srednja škola za geodeta koju sam završila u Hrvatskoj nego samo ‘Mittlere Reife’ – kao kad u Hrvatskoj završiš osnovnu školu.

Došla sam u jednu njemačku, bolje reći bavarsku obitelj, gdje nitko nije znao pričati hrvatski. Bila sam po cijele dane sama jer su moj muž, svekar i svekrva radili. Morala sam ići sama u trgovinu, u pekaru, u mesnicu… I morala sam se sama brinuti da mi se škola prizna, i da se prijavim i sve to. Ne zato što mi nitko nije htio pomoći, nego zato što svi radili po cijele dane (…) I pošto sam morala, naučila sam jezik tako dobro da nakon pet godina nitko više nije čuo da nisam odavdje. I to mi je bila sreća, da sam tako morala.

Poslije rastave sam bila samohrana majka bez škole i sa poslom u pekari za 400,-€. U tom trenutku sam bila sretna da znam jezik. Izborila sam sve pomoći koje sam mogla dobiti, krenula sam još jednom u školu (Ausbildung) za tehničkog crtača, završila i imam već dvije godine super posao sa dobrom plaćom, super stan, predivnu obitelj.

Zašto vam to sve pričam? Zato što puno vas (ne svi, ali po mom mišljenju previše), želi doći u Njemačku, imati dobar život, živjeti u jednom velikom gradu (npr. Münchenu), imati super stan, živjeti život … odmah kad se dođe i to sa lošim ili nikakvim znanjem jezika.

I ne samo to, nego se onda još, kad se dođe ovamo, ne pokušava naučiti jezik nego se opet traže Hrvati i onda se opet priča samo hrvatski. Nemojte se ljutiti ako to kažem, ali ako hoću ići u drugu državu jer bi mi tamo bilo bolje, moram naučiti ono najvažnije, a to je jezik. Zamislite samo da ste na razgovoru za jedan posao u Hrvatskoj. Vas je dvoje. Vi ste Hrvat, imate školu, jezik vam je materinji. A onaj drugi je iz druge države, za školu se nema pojma što oni tamo uče i kako, a jezik samo natupa. I on dobije posao. Kako biste se vi osjećali? Razmislite o tome. Nemojte raditi ono što ne želite da se vama dogodi. To me učila moja pokojna najdraža baka.

Ne želim nikome zlo i bilo mi najdraže da svatko može biti sretan i zadovoljan. Ali zato se mora puno raditi i to sam, a ne nešto očekivati od drugih.’

Datum objave: 08.12.2015.