Autor: CroExpress
Članak je u cijelosti prenesen s bloga ‘Gastarbajterica – nova generacija’.
Dan 349.
Planirala sam 45. Post objaviti jučer, ali zbog oba posla i puno obaveza jednostavno nisam stigla tako da je pao na danas.
Iako je šef s minijoba na godišnjem na drugom kraju svijeta, i jučer me uspio natovariti obvezama koje sam morala hitno napraviti. Tako sam prvi puta u životu nekome pismeno dala otkaz, u njegovo ime naravno. No i to je korisno za znati. Pošto on radi uglavnom na terenu, a ja u uredu, recimo da sam na neki način vodila ovu firmu. Iako se radi o maloj firmi sa 7 zaposlenih ima i tu vrlo mnogo obaveza i stvari na koje treba svakodnevno paziti i biti u toku. Tako sam na ovom poslu kao njegova desna ruka između ostaloga stekla i mnoge korisne menadžerske vještine. Još moram puno učiti, ali ovo je definitivno zlata vrijedno iskustvo za jednog ekonomista. Ljudi kada nas vide u vjerojatno pomisle: ‘Vidi ih, dva balavca se igraju firme’.
Ludo, ha? Nijemac i Hrvatica koji su gotovo jučer izašli iz škole svakodnevno barataju 5-ero znamenkastim iznosima trudeći se nešto ne zeznuti, i za sada nam jako dobro ide!
Kada bi 2015. godinu stavila u brojke izgledala bi otprilike ovako:
348 dana i gotovo isto toliko odbijenica za posao,
100-tinjak novih poznanstava,
50-ak putovanja vlakovima,
45 postova,
8 razgovora za posao,
7 mjeseci škole,
7 avionskih letova,
5 živčanih slomova,
4 glumačke uloge,
3 nove zemlje posjećene,
3 posjete Hrvatskoj,
2 dobivena posla,
1 kazna.
I za kraj godine me, bez zakašnjenja jer kao što sam ranije spomenula događa se od prilike svaka dva mjeseca, dočekao još jedan napadaj najveće bolesti dijaspore – nostalgije. Malo su me dokrajčili Božić i sve ovo blagdansko okruženje koje nije baš blagdansko kao u Hrvatskoj nego nešto skromnije, ali dovoljno da baci čovjeka u depresiju.
Nisam sigurna jesam li u ovih gotovo godinu dana samostalnog života psihički ojačala ili oslabjela, možda ovo drugo ipak malo više, ali intenzivno radim na tome da se napokon priviknem na život bez društva i obitelji, u jadnom stanu bez grijanja koji je užasna zamjena za našu veliku i toplu kuću u Zagrebu, ovaj grad koji je zbog svoje veličine jako praktičan i povoljan, ali kao osobu koja je cijeli život provela u milijunskom gradu ponekada me guši, svakodnevno komuniciranje na tri jezika i napokon naučim živjeti sama.
Još uvijek mi na trenutke dođe da se spakiram i prvim avionom odletim natrag, pa bih ipak ostala u Njemačkoj, ali preselila negdje južnije, recimo u okolicu Münchena, no vrlo brzo me otrijezne strašno visoke stanarine na jugu pa mi se ipak sviđa ova regija, ali proklinjem kišu i tako u krug. Valjda će i to proći s vremenom.
Dosta depresije, vratimo se na novu, odnosno staru godinu i slavlje. Novu godinu sam dočekala kod svojih prijatelja iz Irana sa sveukupno 15-ak osoba, svi stranci. Nas tri Hrvatice, dvoje Iranaca, nekoliko Rusa i Ukrajinaca, dvoje Talijana i ostatak iz još nekih muslimanskih zemalja, ali sam zaboravila kojih. Ono što je zanimljivo je da na početku uvijek pričamo isključivo njemački, no par sati i boca kasnije redovito se prešaltamo na engleski i još 4-5 jezika.
Ovo je vjerojatno prvi tulum da sam cijelu večer pila čisto vino, bez coca-cole i mineralne vode kako mi pijemo u Hrvatskoj. Hrana je bila fenomenalna, neki miks talijanske i iranske kuhinje i bilo je je na pretek, mislila sam u jednom trenutku da ću zaspati ili se raspuknuti. Muzika je bila uglavnom s radija, dakle strani pop hitovi na engleskom i tu i tamo koja njemačka pjesma. Nešto malo prije ponoći smo se zaputili u grad. Moram reći da sam razočarana ponudom u gradu. Nema javnog dočeka nove godine na trgovima kao kod nas, nego samo u kafićima koji naplaćuju 20-30 € za ulaz, uz piće dobrodošlice što smo naravno odbili jer za 30 € si mogu kupiti 15 boca vina, doslovno. Možda i više. Oko ponoći ulice grada su postale bojno polje. Petarda do petarde, raketa do rakete, isto kao i kod nas. Oko 1 je ekipa polako počela odlaziti kućama pa smo tako i mi ubrzo krenule ka mojem stanu. Nekako smo se u štiklama jedva doteturale doma, još malo partijale sa susjedom Njemicom i na spavanje. Bilo je kratko, ali slatko!
Danas ujutro je bilo veselo samo u glavama i želucima, ali definitivno se isplatilo 🙂
Ulice izgledaju kao nakon rata. U svim su bojama i prepune boca, ostataka vatrometa i raketa i svakojakih papira, no poznavajući Nijemce već sutra će se ponovno blistati.
Bila mi je ovo izuzetno duga i teška godina i sa nadom da će 2016. biti lakša i milostivija prema svima želim Vam svima još jednom sretnu novu godinu ili kako bi Nijemci rekli ‘einen guten Rutsch und ein frohes neues Jahr!’
Datum objave: 04.01.2016.
