Autor: Z.S./Idemo u Australiju i Novi Zeland
Kako to izgleda kad se kao imigrant u Novom Zelandu ozlijedite i, navikli na duga čekanja i nervozu u hrvatskom zdravstvu (za koja nisu krivi vrijedni zdravstveni djelatnici), odete u novozelandsku bolnicu?
Igor, hrvatski iseljenik koji je kao parketar ‘zapalio’ za Novi Zeland, mnogo je puta bio glavni akter naših članaka. Pratili smo ga od njegova puta iz Zagreba, preko Münchena i Tajlanda, do Aucklanda. Posebno je popularna bila njegova usporedba novozelandskih i hrvatskih poslodavaca.
Ovog se puta, silom prilika, zatekao na hitnoj. Njegovo iskustvo prenosimo u cijelosti.
‘Nije da sam želio ali malo ću o zdravstvenoj skrbi. Igrom slučaja u petak mi se zabio komad drva u prst koji nisam uspio iskopati nožem pa sam odlučio pričekati koji dan s nadom da će organizam sam odreagirati i izbaciti strano tijelo. To se nije desilo, kao i obično sve se inficiralo pa sam danas dobio slobodan dan i odskakutao do doktora. Vrlo ljubazno su mi na recepciji objasnili da bi bilo najbolje da odem na hitnu i čak mi isprintali mapu sa interneta sa uputstvom kako ću doći do tamo.
Sjeo sam u ljepoticu i malo se vrtio po Torbayu jer sam, naravno, krivo okrenuo mapu pa sam se samo udaljavao od hitne službe. S vremenom sam shvatio grešku koja me koštala par litara benzina i vratio se nazad. Iznenadio sam se ulaskom u medicinski centar jer je sve vrlo lijepo uređeno, na recepciji su dvije gospođe koje ne dozvoljavaju da bilo tko kao ja dođe i zuji bez veze pitajući se kome bi se trebalo obratiti kao što je to slučaj u Apsurdistanu.
Prvo su me upitale u čemu problem i zatim mi dale da ispunim formular o ozljedi i ono ostalo tipa imena i prezimena, broj telefona i slično. Kad sam to riješio, ljubazno su me zamolili da se uvalim u fotelju i pričekam dok me pozovu. Sjeo sam, izvadio mobitel i upalio igricu spreman na duljesatno čekanje poučen nekim iskustvima sa hitne u Draškovićevoj. Nije prošlo ni pet minuta kad su mi prozvali ime, doktor pregledao prst i do u detalja mi objasnio postupak kojim će mi to izvaditi iz prsta.
Mislim si, daj samo uzmi nešto izvadi to van, boli me dupe na koji način ćeš to izvesti. Pojavila se i medicinska sestra koja me tapšala po ramenu i tješila da će sve brzo srediti. Ajme kvragu, pa nisam došao sa nožem zabijenim u pluća…Klasika, lokalna anestezija uz mnoštvo pitanja kako sam i da li me jako boli za svaku injekciju koju sam dobio, pokušaj vađenja bez rezanja, ali kako sam to i sam pokušao, a nije išlo,odluka je pala da se prst zareže i riješi stvar. Sve je trajalo oko pola sata, malo šivanja, malo tješenja, k’o da sam mala beba.
Svi redom..od doktora,medicinskih sestara pa do recepcionarke… Osmijeh pacijentu, suosjećanje, mirnoća prema pacijentu, što me se posebno dojmilo, je bilo na razini za pisanje zahvale. Par flastera da mi se nađe, upozorenje da pazim na prašinu i opet osmijeh za doviđenja.
Jedno čudno iskustvo.’
Datum objave: 21.11.2014.
