Autor: Zoran Stupar
Nakon dva mjeseca života u Dublinu, Vinkovčanin Vjeko Berton (35) oduševljen je novim gradom i gostoljubivošću Hrvatima tradicionalno simpatičnih Iraca. Pronašao je svoj posao iz snova, polako postaje pravi Irac. Kako su on i supruga uopće završili u zemlji Guinnessa i vilenjaka, koju se, ne tako davno, nazivalo europskim ekonomskim tigrom?
Nedostatak perspektive
– Ideja o odlasku u Irsku mi se prvi puta javila prije otprilike dvije i pol godine, kada se supruzi pružila prilika da preko HZZ-a ode na mjesec dana u Dublin na usavršavanje struke. Hrvatska tad još nije bila članica EU pa nije bilo mogućnosti za trajno preseljenje, ali smo oboje dosta naučili o situaciji, prilikama i mogućnostima. U međuvremenu sam se zaposlio, a paralelno smo razvijali privatni posao te polako, bez kredita, završavali obiteljsku kuću. Naša odluka nije motivirana klasičnim ‘trbuhom za kruhom’, već nedostatkom perspektive za napredovanje za koju smo osobno spremni i zreli – započinje svoju priču Vjeko. 
Kako je Hrvatskoj ekonomska i politička situacija postaja sve lošija i lošija, Vjeko kaže kako su shvatili da nema smisla potrošiti najbolje godine na preživljavanje i ‘krpanje’. Odlučili su da je emigracija dugoročno rješenje za njihovu djecu i njih.
Irska se nametnula kao najbolja opcija iz nekoliko razloga: englesko govorno područje, otvoreno tržište za hrvatske državljane, mentalitet, multikulturalnost, stav prema imigrantima…
– Supruga se javila Ircima koje je upoznala u prvom posjetu i tadašnja stanodavka joj je vratila poruku kako bi joj bilo drago da dođemo i možemo živjeti kod nje prva tri tjedna. Nakon dogovora smo kupili karte, pozavršavali tekuće poslove i obveze i najavio sam otkazni rok svom poslodavcu. Doletjeli smo 14. prosinca i od prvog dana smo se osjećali prihvaćenije nego u svom rodnom gradu – kaže Vjeko.
Susjedi sređivali CV-e, pisali pisma preporuke…
On i supruga ostavili su dobar dojam na stanodavku koja im je ponudila da kod nje ostanu koliko god im odgovara. Već u idućih par dana su se sprijateljili sa susjedima u zgradi i njenim prijateljima.
– Susjedi i njihovi prijatelji su nas prihvatili kao svoje, a neki su mi dali svoj broj telefona dva sata nakon što smo se upoznali i rekli da žive preko puta i da im se slobodno javim ako ikad zatrebam bilo što. Sređivali su nam CV-e, tražili posao, pisali pisma preporuke, ponudili pomoć pri otvaranju računa u banci, dali ‘proof of address’ i sve ostalo što nam je trebalo – oduševljen je Vjeko gostoljubivošću Iraca.
Našao posao po svojoj mjeri
Danas, skoro dva mjeseca nakon dolaska, on nastavlja s privatnim poslom koji bi u vrlo kratko vremena mogao postati uspješniji nego u Hrvatskoj, gdje ga je gradio oko četiri godine. Naime, Vjeko počinje raditi posao printa, uramljivanja i postavljanja izložbi za najbolje irske i britanske fotografe. S obzirom da je fotograf s popriličnim iskustvom u tisku i doradi, ovaj posao mu pruža mogućnosti o kojima u Hrvatskoj nije ni sanjao.
No, Vjeko naglašava kako on i supruga nisu otišli u Irsku bezglavo, bez plana i programa. Pripremali su teren par godina i došli su s namjerom da postanu ravnopravni i aktivni članovi društva, a ne stranci koji bi proveli najbolje godine svog života na bilo kakvim poslovima.
– Supruga i ja trenutno živimo kod frendice Irkinje, i za 150 € tjedno imamo stan sa sobom i zajedničkim prostorijama, hranu, kavu, sokove, voće, režije, higijenske potrepštine, opran veš, povremeno korištenje auta… Čak ni baterije za miša ne moram kupiti. Svaki dan skuhano, otprilike jednom tjedno take-out, itd. Jedini trošak nam je javni prijevoz i top-up za mobitele, sve ostalo je naša dobra volja.
Što bi za kraj poručio našim čitateljima i svim Hrvatima u Irskoj?
– Prihvatite sve nacionalnosti kao sebi ravne, Irsku kao svoj novi dom, izaberite karijeru koja vas privlači čim budete u prilici birati, naučite bar osnove irskog, budite produktivan član zajednice. Pomozite bakici ponijeti namirnice iz trgovine, zaželite pakistancu lijep vikend, ostavite kusur u kasicu za udrugu oboljelih od raka, učlanite se u knjižnicu i poklonite im koju knjigu na hrvatskom ako imate, pozovite susjeda na pivo i život će vam biti puno ljepši – zaključuje Vjeko.
Datum objave: 14.02.2015.
