‘Nisam vjerovala kad su mi rekli da su bolji poslovi rezervirani za Nijemce, razmišljam o povratku’

Autor: CroExpress

Članak je u nepotpunom obliku prenesen s bloga ‘Gastarbajterica – nova generacija‘.

Počinje me hvatati nostalgija. Možda zbog vrućine koja je trenutno u Njemačkoj, 36°, pa me podsjeća na Hrvatsku i more. Danas sam saznala da je pismeni dio ispita oko 20.08., a usmeni oko tjedan dana kasnije što znači da najranije do 9. Mjeseca neću moći u Hrvatsku. Jako se bojim tog ispita, da neću položiti B1 stupanj i da je sve ovo bilo uzalud. Ne pomaže ni činjenica da mi svaki dan netko kaže da je nemoguća misija pronaći uredski posao u mojoj struci u Njemačkoj i da ću se morati zadovoljiti barem sljedećih par godina konobarenjem ili nekim sličnim poslom ako mislim raditi ovdje. Jučer sam upoznala Ruskinju koja živi već 20 godina u Njemačkoj i govori jezik perfektno, a ne može naći normalan posao.

Što tek mene čeka… Em sam još daleko od odličnog znanja njemačkog, em nemam konkretnog iskustva u svojoj struci, nego samo u povremenim studentskim poslovima. Njemačka je dosta neprijateljski nastrojena prema inozemnim VSS-ovcima. Lakše je naći posao automehaničaru, građevinarcu ili konobaru nego npr. fizioterapeutu, medicinskoj sestri ili bilo kojem drugom visoko obrazovanom. Navodno trebaju puno stručnjaka i visokoobrazovanih, a ne pomažu ni mrvicu da se isti zaposle, naprotiv. Tužno, ali istinito.

Malo me sve to bacilo u depresiju i počinjem pomišljati na povratak u Hrvatsku, odstažirati za 2400 kuna i skupiti koju godinu iskustva pa se pokušati vratiti u Njemačku. Možda je to bolja opcija.

Nisam vjerovala kad su kružile glasine da su svi bolji poslovi, a posebno uredski rezervirani za Nijemce, ali sve više počinjem uviđati da to možda ipak nisu bile samo glasine…

Iako sam se već navikla na život u Njemačkoj, auslendere i jezik, nikada nisam ovako dugo živjela sama i počinju me hvatati usamljenost i depresija – dva pojma poznata vjerojatno svakom iseljeniku. 
Ono kad shvatiš da to ipak nije tvoj dom i da ne pripadaš tu, da nikada nećeš biti 100% prihvaćen i da je doma stvarno najljepše, a ti si tisućama kilometara daleko i sam na svijetu.

Upoznala sam puno ljudi, ali još uvijek nikoga ne mogu nazvati prijateljem. Fale mi tipični balkanski odlasci na kave i ljenčarenja po kafićima, klošarenja subotom navečer po gradu i onda odlazak u disco, jutra u svojoj kući i moj kućni ljubimac, švercanje u javnom prijevozu i svašta drugo. Što da kažem, otišla ja s Balkana, ali Balkan iz mene ne! Barem za sada. Ali opet kad pomislim, bolje da sam tu utrošila vrijeme na učenje jezika koji će mi sigurno dobro doći jednog dana gdje god završila, nego doma sjedila besposleno cijele dane.

(…)

Datum objave: 06.07.2015.