Omiljena izreka bivše njemačke kancelarke Angele Merkel dok je bila na vlasti glasila je alternativlos, bez alternative, pri čemu je mislila i na najoprečnije poteze svoje politike. Dakle, bit će tako kako ja odlučim i nikako drukčije.

I sad se to ponovilo šest mjeseci nakon što je napustila stolicu šefice vlade u Berlinu prezentirajući se radoznaloj publici kao političarka čije su odluke bile alternativlos. Spektakel je održan u kazalištu Berliner Ansemble u kojemu je djelovao veliki književnik ali i komunist Bertolt Brecht. Ne znam ima li to neku simboliku s obzirom na to da su se komunisti smatrali gotovo u svemu nepogrješivima, dakle alternativlos. Merklicu je upitkivao vrlo umiljato očito njezin obožavatelj Alexander Osang koji piše duhovite eseje u inače žestoko lijevom tjedniku Der Spiegel.

Kad pogledamo na koji ju je način tobože rešetao možemo zaključiti da joj nije bio dorastao u njezinoj lukavosti, dosjetljivosti, spretnosti u traženju mutnih riječi, jednostavno gotovo ga je u svemu nadmašila na radost publike koja je svojim smijehom i pljeskom čitavu priredbu očito shvatila kao neku vrstu  političkoga kabarea, a ne konačno traženje istine u politici navodno nekoč najutjecajnije državnice u Europi i svijetu.

Ono što je publika i njemačka javnost najviše očekivala bio je odgovor na pitanje kakve je odnose imala  bivša šefica njemačke vlade prema ruskom predsjedniku Putinu i kako ocjenjuje njegovu politiku spram Ukrajine.

Odgovor je bio vrlo jednostavan: ona nema razloga sumnjati u ispravnost svoje „ruske politike“, međutim drži da je rat protiv Ukrajine „velika pogrješka“ i da su Rusi upadom svoje vojske u Ukrajinu „prekršili sva međunarodna utanačenja“ no ona „sebi nema ništa zamjeriti da nije poduzela nešto što je mogla poduzeti kako bi spriječila ono što se dogodilo.“ Dakle, prema hrvatskoj izreci „ni luk jela, ni luk mirisala.“ 

No na pitanje zašto je god. 2008. sprječila učlanjenje Ukrajine u NATO odgovara ni trepnivši okom kako „Putin to ne bi dopustio“ i „da Ukrajina tada nije bila demokratski učvršćena zemlja… jer su  s njom upravljali oligarsi. “ Danas je to drukčije jer se „predsjednik Zelenski bori nevjerojatno hrabro protiv korupcije u svojoj zemlji,“ veli. Merkel  tvrdi da se glede rečenoga danas ne treba ispričavati, tim više što je stalno upozoravala kako Putin „želi uništiti Europu jer je smatra predhodnicom NATO-a“.

Nakon ruskog osvajanja Krima ipak se nešto dogodilo, Rusija je isključena iz skupine 8 najvećih gospodarskih nacija svijeta. Sve rečeno nije baš uvjerljivo jer postoji i drugi primjer ponašanja, onaj sadašnjeg predsjednika Savezne Republike Njemačke i bivšeg ministra vanjskih poslova Franka-Waltera Steinmeiera koji je priznao da se „prevario glede ocjene Putina,“ na što je bio prisiljen tek nakon što ga je ukrajinski predsjednik Zelenski odbio primiti od čega pati njemačka vanjska politika do danas. A i savezni kancelar Olaf Scholz odbija otputovati u Kijev kao izraz svojevrsne odmazde takvoj drskosti ukrajinskoga predsjednika. Ostali ga njemački političari u tome ne slijede.

Merkel je branila i ukidanje vojne obveze, odluke koja je donijeta nakon razgovora s generalima, ali priznaje da su učinjeni propusti u opremanju Bundeswehra modernim naoružanjem. A to će nadoknaditi tek sadašnja vlada pod vodstvom socijaldemokrata Scholza u programu „Posebne imovine Bundeswehra u visini od sto milijardi eura.“

Zanimljivo je da se sa Scholzom u tome potpuno slažu i ministri inače tradicionalno pacifističke stranke Zeleni čija ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock, za razliku od Merkelove i Scholza, govori vrlo otvorenim jezikom kad osuđuje agresivne postupke ruskoga samodržca Putina. Nažalost Merkelčin sugovornik Osang nije bivšoj kancelarki postavio pitanje: zašto je nastavljena daljnja izgradnja plinovoda Sjever 2 i nakon ruskog osvajanja Krima, protiv čega su bili naročito američki saveznici ali i Ukrajinci. On je također nije upitao: zašto u Srbiji daje prednost stabilnosti pred demokracijom kad srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić sjedi na dvije ako ne i tri stolice, ruskoj, kineskoj i europskoj, izbjegavajući sankcije protiv Rusije.

Tek je Scholz prigodom nedavnog posjeta Prištini i Beogradu Vučiću postavio odlučujući zahtjev da se uključi u sankcije. No i Scholz griješi kad od Prištine traži da razgovara s Beogradom, kad ne samo Vučić nego i pretežiti dio srbijanske oporbe ne želi ni čuti o bilo kakvom priznavanju Kosova kao neovisne države. Po mišljenju većine srbijanskih političara i analtičara, onaj njihov predsjednik koji bi potpisao dokument o međusobnom priznanju Kosova i Srbije, potpisao bi svoju „smrtnu presudu“ ili točnije rečeno, kako je NIN prenio mišljenje jednoga od njih: „ako bi mu američki kirurzi potpuno preinačili lice i smjestili ga u najtajnije vojno uporište, tamo bi ga našli srpski kileri i likvidirali,“ u čemu Srbijanci imaju dugu tradiciju ubijanja svojih državnih poglavara od vremena Obrenovića do Đinđića.

Po mišljenju Markusa Keima iz „Zaklade znanost i politika“, 16-to godišnja aureola Merkličine politike dobila je prve pukotine: „Sada ustvrđujemo da su mnoge postavke njezine vanjske i sigurnosne politike objektivno bile krive i da kritika koja je sad glasnija nije neopravdana.“ Na kraju krajeva odgovornost za njemačku politiku spram Rusije snosi savezna kancelarica. Naravno ima gorih od nje, primjerice bivši socijaldemokratski kancelar Gerhard Schröder koji je uposlen s visokim plaćama u ruskoj energetskoj industriji, a nije dao ostavku na svojim položajima nakon ruskog napada na Ukrajinu pa se čak ne obazire i na odgovarajuće traženje članova svoje stranke prema onoj rimskoj izreci kako „novac ne smrdi“.

Da su njemački vanjskopolitički dužnosnici vjerni svojim ideološkim zabludama, a ne istini vidi se i iz mišljenja izvjestitelja Bundestaga za Balkan, narodnog zastupnika Socijaldemokratske stranke Adisa Ahmetovića, jasno podrijetlom Bošnjaka, koji tvrdi da „hrvatska politika prema BiH ne koristi nikome pa ni Hrvatskoj.“ On je zagovornik Rezolucije o Zapadnom Balkanu podnijetu Bundestagu u kojoj se uvažavaju isključivo bošnjačka mišljenja o rješavanju permanentne političke krize u BiH izazvane odbijanjem Bošnjaka da se promijeni Izborni zakon koji naveliko ide na štetu Hrvata kao konstitutivnoga naroda. 

Mlađahni Ahmetović od 28. godina očito slabo poznaje povijest svoje bivše domovine u kojoj su Hrvati, Srbi i Muslimani već za vrijeme Autro-Ugarske postali posebne nacije, a ne nekakva mješavina naroda kakva postoji, primjerice u Njemačkoj ili Francuskoj. BiH po svome nacionalnom sastavu bliža je kantonalnoj Švicarskoj ili tronacionalnoj Belgiji, nego bilo kojoj drugoj državi u svijetu, a Ahmetović kao loš primjer navodi Libanon s njegovim nacionalnim i vjerskim podjelama koje su funkcionirale dok se muslimani nisu osilili i približili islamskim ekstremistima.

Nešto slično se dogodilo u BiH kad su Muslimani postali Bošnjaci i postavili zahtjeve da se tronacionalna pretvori u „građansku državu“ u kojoj bi Hrvati i Srbi postali samo jedva tolerirane nacionalne manjine s izgledom da jednoga dana isčeznu, kao da ih nikad nije bilo. Eto to upravo zagovara njemački političar Adis Ahmetović, a da toga nije potpuno svjestan.

Hrvati i Srbi u Bosni i Hercegovini nisu izolirani nacionalni otoci, nego dijelovi svojih nacija u susjednima Hrvatskoj i Srbiji, u slučaju Hrvata većinski i građani Europske Unije i nitko ih ne smije sniziti na položaj nacionalnih manjina kako to nastoje postignuti bošnjačke stranke i njihov njemački glasnogovornik Ahmetović. Ovom mlađahnom nepoznavatelju povijesti južnih Slavena trebalo bi poručiti da ni carskom namjesniku u Bosni i Hercegovini, Mađaru Benjaminu Kallayu, nije uspjelo stvoriti bosansku, a još manje  kralju Aleksandru Karađorđeviću jugoslavensku naciju s kojim su se ljudi sprdali da se dekretom ne može napraviti ni jedno dijete, a kamoli naciju. 

Bosnu i Hercegovinu se može spasiti od propasti ako se uspostavi kao Konfederacija triju konstitutivnih nacija s vlastitim teritorijama u kojima bi one suvereno upravljale sa svojim posebnim političkim, gospodarskim, sigurnosnim,  kulturnim i zdravstvenim resursima, dok bi  zajedničko bilo samo ono o čemu bi se većinski složila svaka pojedina narodna zajednica. Svako drukčije „rješenje“ moglo bi dovesti do jugoslavenskoga „rješenja“ nacionalnih pitanja devedesetih godina prošloga stoljeća, a mi znamo kakve je to tragične posljedice imalo dok se bivše republike SFRJ nisu osamostalile i postale svoje na svome.

Autor: Gojko Borić Datum objave: 14.06.2022.