Autor: Zoran Stupar
Imaju li mladi Kanađani ili Japanci, kao što je obično slučaj kod hrvatskih studenata, strah od problema sa zapošljavanjem nakon što završe studij? Koliku pomoć pri zapošljavanju očekuju od države? Bi li se zbog posla preselili u drugu državu? Porazgovarali smo sa četiri studentice iz triju država – dvije Hrvatice, Japankom i Kanađankom. Zrinka Trusić (22), Larisa Čišić (23), Arianna Korbett (19) i Tae Suzuki (25) su nam rekle kako se živi u njihovoj državi, s kakvim se problemima susreću, gdje žive tijekom studija, mogu li si kao studentice priuštiti nešto o čemu mnogi Hrvati samo sanjaju…
Jesi li zadovoljna životom u svojoj državi?
Zrinka: Možda zato što sam još uvijek student koji živi u domu ne osjećam koliko je zapravo teško održavati sve životne potrebe u nekom balansu. Mogu reći da sam (zasad) zadovoljna.
Larisa: Zadovoljna sam jer osjećam da godine studija provodim pod staklenim zvonom – živim s roditeljima, školovanje mi subvencionira ministarstvo zbog redovitosti polaganja ispita, bila sam plaćena na svim studentskim poslovima koje sam obavljala, zadovoljna sam svim mogućnostima koje mi pruža Zagreb kao metropola u razvoju. Ipak, to sebično razmišljanje dakako, daleko je od realnosti – kako bi me mogla ne smetati korupcija, lažni patriotizam raznih profitera, nove generacije radikalnih desničara, valovi iseljavanja visoko obrazovanih ljudi, rast državnog duga i kontinuitet u gospodarskom nazadovanju moje države? Sve te činjenice smatram negativnima kao sadašnje pokazatelje, a itekako uznemirujuće pri pomisli na budućnost.
Arianna: Da, standard života u Kanadi je vrlo dobar. Imamo besplatno zdravstveno osiguranje, socijalno osiguranje, dobre poslovne i karijerne prilike, obrazovni sustav, besplatne vrtiće, dobru ekonomiju i vrlo raznoliku kulturu koja čini naš kanadski identitet.
Tae: Da, bila sam zadovoljna (dok sam živjela u Japanu).
Bojiš li se da ćeš nakon završetka fakulteta teško pronaći posao?
Zrinka: Nedavno sam čula da je profesor hrvatskog jezika među traženijim zanimanjima u Hrvatskoj, no još sam uvijek pomalo skeptična prema tome. Mislim da će biti teško.
Larisa: Iskreno se nadam da ću nakon završetka fakulteta lako naći kreativan i prosperitetan posao, bez obzira na stagnaciju građevinske industrije.
Arianna: Iako studiram novinarstvo, za koji mnogi misle da je umiruća struka, vjerujem da ću naći posao kad diplomiram. Možda ne nađem nešto u smjeru koji isprva želim, a to je turističko novinarstvo, ali svaka osoba, tvrtka i zajednica treba komunikacije pa sam sigurna da ću naći posao u tom sektoru.
Tae: Ne, ne bojim se.
Bi li država trebala brinuti o tome da mladom čovjeku pomogne pronaći posao nakon završetka studija ili se moraš sam snaći?
Zrinka: Mislim da bi studenti trebali po završetku fakulteta imati priliku odmah raditi u struci. Smatram da bi to bila i dobra motivacija tijekom studiranja.
Larisa: Ideju o tome da bi država trebala pronaći posao smatram opasnom jer bi ograničila slobodu izbora (podsjeća me na donedavnu praksu komunističke Kine gdje su po sposobnostima učenika, profesorice u srednjim školama određivale buduće zanimanje). Ipak, na državi je da stvori kvalitetan okvir za djelovanje mladim ljudima poticajima za samozapošljavanje i raznim proceduralnim i poreznim olakšicama.
Arianna: Mislim da je oboje važno. Država bi trebala osigurati da ima dovoljno poslova u društvu i da se ljudi mogu zaposliti, bilo to nakon što završe školu, mijenjaju karijeru, bio to honorarni posao tijekom srednje škole ili za umirovljenike koji žele nešto raditi. Ali posao morate pronaći sami. Ne bi trebalo biti na državi da sve učini za vas. Kad uložite trud u pronalaženje posla, zahvalniji ste kada ga pronađete. Osim toga, pronađete nešto što želite raditi, a ne što vam država odredi kao slobodno. 
Tae: Da, vjerujem da bi država trebala pomoći.
Bi li se zbog posla preselila u drugu zemlju? Ako da, koju?
Zrinka: Da, bez oklijevanja. Htjela bih raditi u svojoj struci i tražim prilike u zemljama koje imaju katedre za hrvatski jezik ili traže izvorne govornike za sličan posao. Nemam nekog favorita, držim sve mogućnosti otvorene.
Larisa: Za sada želim vjerovati kako ću unutar svoje zemlje uspjeti ostvariti svoj puni potencijal i napredak u struci. Ipak, ako ću kontinuirano nalaziti na zatvorena vrata i razne situacije gdje neću imati ‘istu startnu poziciju’ kao kolege, vjerojatno ću razmisliti i o drugim mogućnostima. Imala sam priliku puno putovati svijetom i jako me uzbuđuje život u tuđoj kulturnoj sredini. Ipak, kada bih birala mjesto budućeg zaposlenja, pokušala bih naći zemlju gdje je moguće postići dobar balans između radnog i osobnog (kultura, zabava, rekreacija) razvoja. S iskustvom života u inozemstvu, smatram da upravo u Hrvatskoj leži najveći potencijal za ostvarivanje tog balansa – uz dobar posao, Hrvati znaju i uživati.
Arianna: Da, preselila bih se zbog posla. Pogotovo jer želim karijeru pokrenuti u smjeru turističkog novinarstva, morat ću biti fleksibilna i željeti živjeti negdje drugdje- Mislim da bih preferirala Europu. Već sam godinu dana živjela u Hrvatskoj pa sam naviknuta na kulturu i stil života. Također, neke europske zemlje poput Austrije i Njemačke ekonomski dobro stoje i iako je život skuplji nego u Kanadi, mogla bih normalno živjeti. Uvijek sam željela živjeti i u Italiji jer volim njihovu hranu i kulturu. Sanjarila sam o tome da provedem mnogo vremena istražujući je. Pa je možda i to opcija.
Tae: Da! Voljela bih raditi ne u jednoj nego u mnogo zemalja. 
Možeš li si priuštiti jedno inozemno putovanje godišnje? Gdje i kada si posljednji put otputovala?
Zrinka: Ništa luksuzno ili preskupo, ali ponekad mogu. Posjetila sam Pariz prije sedam godina.
Larisa: Putujem češće od jednom godišnje, a uvijek je to u nekoj niskobudžetnoj verziji. Posljednji put otputovala sam u Prag na 10 dana radi stručnog usavršavanja, a na dulji period na praksu u Tokio na 3.5 mjeseca.
Arianna: Ovisi gdje i kako putuješ. Cestovna putovanja nisu skupa i super su iskustvo s obzirom da je Sjeverna Amerika tako velika i ima se mnogo toga za vidjeti. Putovanje zrakoplovom i na drugi kraj Kanade zna biti skupo pa si ga teže priuštim jednom godišnje. Kada bih bila redovno zaposlena i imala plaću veću od ‘minimalca’, mogla bih si to priuštiti. Posljednji put sam putovala u Idaho u SAD-u s obitelji. Iznajmili smo kuću na jezeru i opuštali se. Putovanje u SAD je dosta često među ljudima u mojoj regiji.
Tae: Trenutno ne mogu. Posljednji put sam putovala na Tajland.
Koji je najveći problem s kojim se mladi ljudi u tvojoj zemlji susreću?
Zrinka: Zaposlenje (u struci).
Larisa: Najveći problem s kojim se mladi susreću po mojem mišljenju su veze i poznanstva koja mladima onemogućuju pošteno stupanje u radni odnos. Problem je, naravno, i u nedostatku istih, ali više deprimira činjenica o takvoj nepravdi.
Arianna: Vjerojatno studentski krediti i nedostatak predstavljanja mladih u vladama i politici. Sveučilišta nam nisu besplatna i iako nije tako skupo kao u Americi, još uvijek nam je dosta skupo. Pod pritiskom smo da ih upišemo, ali moramo uzimati studentske kredite i raditi prekovremeno samo da ih otplatimo. To može biti poprilično gadno i stavlja vas pod veliki stres, a ne čini se da će se ubrzo promijeniti. Osim toga. malo je mladih ljudi među vladajućima. Stariji imaju drugačije poglede i ideje od nas pa ne znaju kako nas predstavljati niti znaju što želimo. Zato ne vjerujem da će se cijene studiranja smanjiti tako skoro.
Tae: Hm, pa nemamo nekih problema.
Gdje kao studentica živiš, kako si zadovoljna smještajem i koliko te mjesečno košta?
Zrinka: Živim u srednjoškolskom domu u Zadru i zadovoljna sam. Obzirom da većinu dana provedem na fakultetu ili u knjižnici, nemam nekih posebnih prohtjeva što se tiče smještaja. Mjesečno plaćam 630 kuna.
Larisa: Živim s roditeljima u stanu koji su nedavno otplatili na kredit od 20 godina.
Arianna: Živim u maloj kućici u kampusu. Smještaj je dobar jer sam blizu svega i imam puno toga na raspolaganju, poput teretane i mjesta za rekreaciju. Stanarina mi je oko 500 kanadskih dolara mjesečno (oko 2600 kn, nap.a.) što je pristojna cijena. Imam tri cimerice koje dijele trošak sa mnom.
Tae: Živim u kući, zadovoljna sam, iako je poprilično hladno. Troškove od 500 eura dijelim s dečkom.
Koliko dnevno imaš slobodnog vremena i čime se baviš u slobodno vrijeme?
Zrinka: Dnevno imam u prosjeku dva do tri predavanja, a sve ostalo vrijeme provodim u knjižnici ili volontirajući. Član sam Erasmus Student Network-a Zadar, studentske organizacije koja se brine o Erasmus, odnosno studentima iz (pretežno) europskih zemalja koji odluče provesti semestar ili godinu na Sveučilištu u Zadru. Bavim se i fotografijom.
Larisa: Dnevno imam malo slobodnog vremena. Koristim ga za šetnju ili sportski trening i kavu s prijateljima.
Arianna: Tek sam počela studij pa još uvijek imam dosta slobodnog vremena. Obično se družim s prijateljima i obitelji, istražujem grad, gledam filmove, čitam, pišem i pokušavam ići u teretanu. Kada ću imati više domaćih zadaća, neću imati baš toliko vremena.
Tae: Godina je tek započela pa imam dosta slobodnog vremena, uglavnom posjećujem muzeje i galerije.
S koliko godina bi se mlad čovjek trebao u potpunosti osamostaliti od roditelja?
Zrinka: Kada se osjeća spremnim i sposobnim za to. Smatram da treba uzeti puno faktora u obzir.
Larisa: U našim uvjetima gdje nam se zbog zahtjevnosti studijskih programa ne omogućava kontinuiran rad i redoviti prihodi (pod uvjetom zadržavanja statusa redovitog studenta), smatram da ću se moći osamostaliti tek što nađem stalni posao (pritom ne mislim na državne poticaje od 1600 ili 2400 kn). Obzirom na ostatak EU gdje su mladi po navršetku 18.-e prepušteni sami sebi, nisam sigurna koji bi bio ispravan model.
Arianna: Većina ljudi odlazi iz roditeljske kuće s 18 godina. Poprilično je neuobičajeno ne odseliti se. Odlaze u školu, na putovanje ili raditi ili jer žele svoj prostor. No, mnogi se ipak još uvijek oslanjaju na roditelje, pa i ja. Kako bi postali doista samostalni, moramo završiti školu ili studij i zaposliti se. Velik broj studenata studira u gradu u kojem im žive roditelji pa se ne iseljavaju dok ne diplomiraju.
Tae: Kad se osjeća spremno.
Datum objave: 02.10.2015.
