U Europi se ovih mjeseci i tjedana naveliko podsjeća na uzroke, tijek i posljedice Prvog svjetskoga rata započeta prije sto godina. Bila je do tada najveća ljudska katastrofa s oko 15 milijuna ubijenih vojnika i civila. Povod za rat bio je koliko banalan toliko simboličan, jer je malo tko od odgovornih političara u Europi dana 28. lipnja 1914. bio uvjeren da će ubojstvo ne baš omlijenog austrougarskog prijestolonasljednika Franje Ferdinanda u Sarajevu iz pištolja srpskog terorista Gavrila Principa biti dovoljno za izazivanje europskog i svjetskoga rata, premda su ga neki u Beogradu, Beču, Berlinu, Moskvi i Londonu potajno priželjkivali.
Principov zločin izazvao je lavinu događaja koju nakon nešto više od mjesec dana nije bilo moguće zaustaviti. Danas većina povjesničara zaključuje da krivnju za rat snose svi sudionici u njemu, neki manje, neki više. O povodu i uzrocima Prvog svjetskoga rata objavili su značajne studije, da navedemo samo neke, Australac Christopher Clark, Nijemac Herfried Münkler i Austrijanac Manfred Rauchensteiner.
Jedno je sigurno: nitko u civiliziranoj Europi ne slavi pripadnike ‘Mlade Bosne’ i atentatora Gavrila Principa kao junaka i borca za oslobođenje naroda, osim Srba u Bosni i Srbijanaca u Srbiji. Prof. dr. Herfried Münkler rekao je u svome predavanju o Prvom svjetskom ratu u Kölnu 3. srpnja ‘Wer Princip feiert’ ist nicht EU-fähig“ ili na hrvatskom ‘Tko slavi Principa nije sposoban za Europsku Uniju.’
Publika je to pozdravila pljeskom. Predavanje je organizirala socijaldemokratska Zaklada Friedrich Ebert u katoličkoj instituciji ‘Dom-Forum’ u blizini glasovite kölnske katedrale. Münklerovo predavanje bilo je jedno od mnogih o Prvom svjetskom ratu.
O tome se govorilo i na svečanoj sjednici u njemačkom Bundestagu na kojoj je njemačko-francuski publicist židovskoga podrijetla Alfred Grosser, istakao kako je Njemačka rijetka zemlja koja je stekla korisne pouke iz Prvog, i još više iz Drugog svjetskoga rata. Nažalost u Europi se ponovno ratuje, u Ukrajini gdje je kavgu započela Rusija i njezini kvislinzi ruskoga jezika na istoku države.
U Hrvatskoj je malo učinjeno u osvjetljavanju uzroka i posljedica ‘Velikog rata’
Po običaju u Hrvatskoj se kad je riječ o znanstvenom objašnjavanju velikih događaja naveliko zakašnjava i govori premalo. Doduše održan je u svibnju međunarodni simpozij ‘Prisjećanje na 1914. – Promišljanje o nasljeđu Svjetskoga rata’ u organizaciji Hrvatskog državnog arhiva kao i Okrugli stol ‘Hrvatskoga slova’ 26. lipnja , ali to nije dovoljno.
O onome što se u tome pogledu događa u Europi izvještavao je Stjepan Šulek u ‘Hrvatskom slovu’, javili su se svojim prilozima ‘Večernji list’, ‘Vijenac’ i ‘Globus’, ali to ni izdaleka nije ono što je Hrvatska trebala poduzeti da svijet sazna koji su položaj imali Hrvati u ‘Velikom ratu’, koje su, uglavnom uzaludne, žrtve dali i kakve su teške posljedice imali poslije 1918. kad su kao ‘ratni gubitnici’, (takvim ih označava Urlich Schiller u svome pamfletu ‘Njemačka i njezini Hrvati’) ušli u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca.
Hrvati su trebali prevesti barem neke austrijske i njemačke knjige o Prvom svjetskom ratu . Šulek spominje studiju Friedricha Würthlea izašlu davne 1975. pod naslovom ‘Die Spur führt nach Belgrad – Die Hintergründe des Dramas von Sarajevo 1914’, (Trag vodi u Beograd – Pozadina drame u Sarajevu 1914.). Würthle je uvjerljivo dokazao da je sarajevski atentat organizirala srbijanska teroristička organizacija ‘Crna ruka’ i da je s njezinim radom itekako bila upoznata vlada Nikole Pašića.
Znanstvenici su upoznati s time da je prijestolonasljednik Aleksandar Karađorđević naredio u Solunu smrtnu presudu šefu ‘Crne ruke’ Dragutinu Dimitrijeviću Apisu, jer ga je njegovo djelovanje kompromitiralo, ali malo tko zna da je taj proces dao poništiti jugoslavenski ministar unutarnjih poslova Aleksandar Ranković, rehabilitirajući Apisa kao ‘borca za slobodu’. Mnogima također nije dovoljno jasno da je Srbija tražila Bosnu i Hercegovinu kao ‘središnju srpsku zemlju’ za vrijeme Berlinskog kongresa kad se odlučivalo o raspodjeli nestajućega Osmanskoga carstva, ali ju nije dobila, i to odlukom svih velikih sila, pa i njezine ‘prijateljice’ Rusije.
Kad je Austro-Ugarska prisvojila i kasnije anektirala Bosnu i Hercegovinu Hrvatski je Sabor zamolio cara Franju Josipa da je temeljem hrvatskog državnog prava pripoji hrvatskim zemljama, ali Car je to odbio birokratskim riječima kako je Sabor time ‘prekoračio svoje ovlasti’. Priče da je Franjo Ferdinand bio ‘prijatelj’ slavenskih naroda, da je bio zagovornik trijalizma, očito nisu sasvim uvjerljive, premda se stalno ponavljaju.
Švicarska povjesničarka hrvatskih korijena Anna Pia Maissen objavila je članak o sarajevskom atentatu u zborniku ‘Politische Attentate des 20. Jahrhunderts’, (Politički atentati 20. stoljeća), naklada Neue Zürcher Zeitung, 1999. u kojemu dokazuje da su Ferdinandove ideje o ‘trijalizmu’ bile samo vrsta pritiska na ‘neposlušne’ Mađare; on nije vjerovao u vjernost Južnih Slavena. A legenda o trijalizmu bila je jedan od razloga zašto su ga ‘crnorukaši’ smakli.
Očajnički pokušaji Srba da izbjegnu pitanje suodgovornosti za ‘Veliki rat’
Dvije srpske Akademije za znanost i umjetnost (Beograd i Banja Luka) te Matica srpska iz Novog Sada organizirale su u Beogradu od 13. do 15. lipnja međunarodni skup ‘Srbi i prvi svetski rat 1914-1918’ na kojemu su nastupili gotovo isključivo domaći predavači te mali broj inozemnih sa samo jednom tvrdnjom kako su tzv. centralne sile, Austro-ugarska i Njemačka, isključivo krive za Prvi svjetski rat.
Ovim tvrdnjama pridružili su se političari i crkveni velikodostojnici kao predsjednik Srbije Tomislav Nikolić i patrijarh SPC Irinej. Ali Nikolić i ostali bili su svjesni činjenice da ‘veliki svijet’ misli nešto drukčije, jer Srbiju se ne optužje za krivnju nego sukrivnju za izbijanje ‘Velikoga rata’, a to je ipak nešto drugo.
Politički su se Srbija i ‘Republika Srpska’ u nizu međunarodnih manifestacija u povodu stote obljetnice Prvog svjetskoga rata naveliko izolirale. U Sarajevu su se okupili državnici susjednih zemalja, ali bez predsjednika Nikolića. Tjednik NIN (03.07.) žali zašto su Nikolić i premijer Aleksandar Vučić tvrdili kako na spomen-tabli na sarajevskoj Vijećnici piše da su Srbi ‘fašisti’, uzevši to kao izliku za svoj nedolazak, a to uopće nije istina, u što se mogao svatko uvjeriti.
Namjesto toga srpski državni i vjerski vrh našao se u tzv. Andrićgradu, umjetnom naselju koje je u Višegradu podigao režiser Emir Kusturica, bivši musliman, od prije nekoliko godina pravoslavni Srbin zvan Nemanja, koji tu želi snimiti film o Gavrilu Principu. Izvjestitelj njemačkog ‘Frankfurter Allgemeine Zeitunga’ ( 30.lipnja ) za Balkan Michael Martens opazio je u Andrićgradu majice s Putinovim portretom i natpisom ‘Danas Krim, sutra Kim’, što znači Kosovo i Metohija ponovno će, pa i silom, postati srpski.
Dok je u sarajevskoj bivšoj Gradskoj vijećnici i kasnijoj knjižnici, koju su Karadžićevi Srbi pretvorili u prah i pepeo uništivši više od dva milijuna knjiga i rukopisa, svirala Bečka filharmonija s djelima klasične glazbe uz istovremeni Simpozij s brojnim domaćim i stranim znanstvenicima, u Višegradu su srpski predstavnici slavili nacionalističke mitove. Martens je ustvrdio da premijer Vučić jedno govori kad se obraća Europi, a nešto posve drugo kad govori domaćoj publici, te ga citira: ‘Naša povijest je slavna, to je povijest borbe za slobodu i patnje.’
Australski povjesničar Ch. Clark kao kost u grlu srpske povjesnice
Možda nijedan prominentan povjesničar nije dao toliko mnogo interviewa u povodu izdanja svoje knjige o Prvom svjetskom ratu kao Australac s izvrsnim poznavanjem njemačkoga jezika Christopher Clark. Njegova prva ideja je da su odnosi između europskih velesila tijekom tzv. srpanjske krize bili kompleksni, i da su sve one pojedinačno imale razloge za rat, ali i sumnje u njegovu svrsishodnost.
Među onima koji su odlučivali bilo je ‘belicista’ i ‘pacifista’, no razvoj se izmakao kontroli i došlo je do automatizma među saveznicima koji su jedni za drugima ušli u avanturu rata, ne znajući kakav će mu biti tijek, a još manje završetak. U interviewu Spiegelu ( br.37/2013.) Clark odbija tvrdnju da je Srbija bila isključivo kriva za izbijanje ‘Velikoga rata’, ali dodaje: ‘Uopće se ne radi o tome da se Srbiju demonizira.’
Ali početni konflikt koji je doveo do izbijanja Prvog svjetskoga rata bio je onaj između Srbije i Austro-Ugarske…Srpsko državno vodstvo težilo je većem utjecaju na Balkanu sa ciljem uspostavljanja Velike Srbije. To je dovelo do napete situacije koja je ugrožavala Habsburško carstvo.“ Ali tu je i krivnja Rusije koju Clark ovako formulira: ‘Rusi su nakon (Principova) atentata odbili svako pravo Austrije da od Srbije traži obeštećenje. Time su naveliko suzili manevarski prostor Beča. Istodobno su ohrabrivali Srbe da se ne povlače. Tako je Austriji ostao jedino put ultimatuma. Osim toga, Rusija je donijela odluku o moblizaciji u trenutku kad Njemačko Carstvo nije niti proglasilo status ratne opasnosti.’
U interviewu Radiju Deutsche Welle (13.11. 2013.9) Clark drži da je ubojstveni atentat na Franju Ferdinanda bio i udarac na Austro-Ugarsku kao državu, ali i na mir: ‘Najmoćniji zagovornik mira upravo je Franz Ferdinand, a on više ne može govoriti jer je mrtav. Mislim da je ubojstvo imalo duboke i dramatične posljedice po austrijsku elitu. Car je bio vrlo star i znalo se da će Ferdinand uskoro naslijediti prijestolje. Iako prijestolonasljednik nije bio omiljen, on je predstavljao budućnost monarhije…I zato mislim da to ubojstvo nije samo izgovor nego i razlog za rat.’
Srbi zamjeravaju Clarku da ne zna njihov jezik i da nije upoznat s njihovom stručnom literaturom, na što on odgovara u razgovoru s ‘Frankfurter Allgemeine Sonntagszeitungom’ (15. lipnja 2014.): ‘Imao sam dva srpska istraživača koji su radili za mene, ali i oni nisu mogli sve pronaći.’
No to je u svakom slučaju sporedno, važnije je nešto drugo, naime Clarkova kritika na adresu N. Pašića zašto nije bio odlučniji u obračunu s onima koji su organizirali atentat u Sarajevu: ‘Zašto Pašić nije otpustio Apisa? Zašto nije uhapsio Apisa …i poručio Austrijancima ‘našli smo čoveka za kojega mislimo da stoji iza svega’. Da li bi to zadovoljilo Austrijance, to ne možemo da znamo. Ali, bilo bi efektnije.’ (Nedeljnik ,05.06.).
Isti tjednik naveliko je napao Clarka nakon njegova nastupa u Beogradu: ‘Klarkova knjiga ne bi bila toliko važna, bila bi tek jedna od mnogih o skidanju odgovornosti s kajzerove Nemačke, da nije po nas otežavajuće okolnosti: ‘Mesečari’ se prodaju u stotinama hiljada primeraka (samo u Nemačkoj preko 100.000 primeraka, a bar još toliko u anglosaksonskom svetu, a od nedavno je i bestseler visoko ocenjen u Francuskoj) da bi postao standardni priručnik za razumevanje uzroka Velikog rata…
Nedavno su, na jednom seminaru u Berlinu, kojemu su prisustvovali i naši studenti, kancelarka Merkel i ministar spoljnih poslova Štajnmajer, preporučili upravo Klarkovu verziju izbijanja Prvog svetskog rata u ‘Mesečarima’ kao najbolje moguće istorijsko štivo sa važnim poukama za naše doba.’ (Nedeljnik, 12. lipnja). Ovakovih jadikovaka ima na pregršte.
Stvaranje mita o Principu i ostalim atentatorima
Gavrlo Princip nije osuđen na srmrt jer je bio maloljetnik kad je izvršio atentat što je Austrija kao pravna država poštivala ; umro je u tamnici od posljedica raka kostiju. O njemu postoje legende kao o mladom idealistu koji se borio protiv austrijskog nasilja, ( koje u Bosni nije postojalo ) i za stvaranje Jugoslavije ali sa srpskim predznakom; navodno je čitao djela ruskih anarhista i tome slično. ‘NIN’ ( 26.06.) smatra potrebnim citirati austrijskog ‘državnog krvnika’ Aloisa Seifrieda koji je, navodno, izjavio kako “hrabrijih osuđenika” kao što su bili Ilić, Čubrilović i Jovanović ‘nije imao’.
Taj NIN posvetio je cijeli blok članaka i interviewa sarajevskom atentatu i Prvom svjetskom ratu. Hrvatski bi se reklo: ‘Koga svrbi, taj se češe.’ Shvatljivo je da postoje različita mišljenja o Principu i njegovu djelovanju u okviru ‘Mlade Bosne’ kojoj je pripadao i kasniji književni nobelovac Ivo Andrić, no nitko ne može obesnažiti činjenicu da su atentatori dobili instrukcije i oružje u Srbiji i da su bili pod kontrolom ‘Crne ruke’ za koju sarajevski profesor Edin Radušić kaže: ‘Crna ruka je imala i neke jugoslavenske pretenzije, ali je to jugoslavenstvo uglavnom podrazumijevalo dominaciju srpstva.’ (Deutsche Welle, 30. 01.)
Po običaju svih nadnevničkih priredbi i ova o stotoj obljetnici Prvog svjetskoga rata završava u manje-više zanimljivoj beletristici u kojoj fantaziji nema kraja. Horst Lauinger izdao je antologiju pripovjedaka o ‘Velikom ratu’ pod naslovom ‘Über der Feldern – Die Erste Weltkrieg in großen Erzählungen der Weltlitertur, (Preko bojnih polja – Prvi svjetski rat u velikim pripovijetkama svjetske književnosti), naklada Manesse, München, 2014.
Tko ima vremena može na 800 stranica čitati novele poznatih i manje poznatih literata iz cijeloga svijeta sa zaključkom kako je rat – strašna stvar. Andreas Kilb kritizira poplavu takve literature riječima: ‘Jedan novi roman o Prvom svjetskom ratu po prilici je toliko neophodan koliko još neke biografije o Cezaru ili Hitleru. O toj temi sve je napisano kao i o onome protiv nje, tu su Jürgen, Remarque, Arnold Zweig, Philippe Clausel, Henri Barbusse, Ford Madox Ford, postoje dnevnici, pisma , fotke i filmovi…’ ( Frankfurter Allgemeine Sonntagszeitung, 9. ožujka ).
Ali ipak spomenimo da su u Lauingerovu antologiju uvršteni Krleža i Andrić, što je malo za našu pacifističku književnost. No zašto u Hrvatskoj nije izašla barem jedna knjiga o Hrvatima u ‘Velikom ratu’, bilo povijesna ili literarna, ili najbolje u kombinaciji te dvije vrste štiva ? Pitanje će ostati bez odgovora.
I da završimo. U ovom nepotpunom pregledu knjiga i skupova o Prvom svjetskom ratu nalazimo i one koje ne treba uzeti previše ozbiljno. Tako je u bečkom kazalištu ‘Theater in der Josefstadt’ uprizoren roman srpsko-austrijskog književnika Mila Dora ( pravo ime: Milutin Doroslavac ) ‘Die Schüsse von Sarajevo’, (Pucnji u Sarajevu) u kojemu, po mišljenju kritičara Martina Lhotzkyja, ‘konkretni atentatori bivaju statisti, oni koje je moguće izmjenjivati’, (Frankfurter Allgemeine, 8. travnja) a oni su bili najzanimljiviji u atentatu, naravno sa sucem istrage Leom Pfeifferom, kojega u glumačkoj verziji vidjesmo u jednom austrijskom TV-filmu kako na biciklu (!) kruži Sarajevom tražeći pozadinske krivce za ubojstvo Franje Ferdinanda. U francuskom gradiću Angouleme održan je festival stripa, među ostalim, sa sadržajima o Prvom svjetskom ratu. Zašto ne, stripove gledaju i čitaju i odrasli, pa neka nešto nauče.
Dok se mi u kontinentalnoj Europi vrtimo oko toga tko će više zaroniti u povijest, izgleda da to Britanci ne shvaćaju posve ozbiljno. Premijer David Cameron stavio je sjećanje na Prvi svjetski rat na istu razinu s dijamantnim jubileom proglašenja Elisabethe kraljicom. Britanski ministar obrazovanja Michael Gove svu krivnju za rat prebacuje na Njemačku, dok TV novinar Jeremy Paxman psuje: ‘Slaviti početak rata može samo neki kompletan idiot.’ Engleski humor, nema što. Laburistički zastupnik u Donjem domu Tristan Hunt napisao je u jednom komentaru da Gove njeguje „barbarski triumfalizam“ te ‘širi antieuropsko ozračje uoči ključnih svibanjskih izbora za Europski parlament’. (Deutsche Welle, 20.03.)
Tako su se prošlost i današnjica spojili u jedno, barem u Engleskoj. Profesor povijesti na Havardu Nail Ferguson piše u svojoj knjizi ‘The Pity of War’ kako Britanija nije smjela ući u rat 1914. jer nije bila direktno ugrožena . Sto godina kasnije nije teško odgovoriti tko dominira Europom, piše Ferguson, i zaključuje ‘Pitajte Grke’. Naravno, Njemačka.
Autor: CroExpress Datum objave: 30.07.2014.
