Prof. Zlatko Petričević nogometni je trener vrlo zanimljive karijere. Ponajviše je poznat po svom trenerskom radu u Latinskoj Americi. Petričević posljednjih 15 godina radi u tom dijelu svijeta. Nedavno ga je angažirao i švicarski Biel, međutim, ondje je dočekan ‘na nož’. S njim smo porazgovarali o posljednjem angažmanu, njegovoj karijeri u Meksiku i Kolumbiji, o glasinama koje su proširili hrvatski mediji da je ponekad ručao s, ni više ni manje nego – Pablom Escobarom, hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji…
Kako ste ušli u trenerske vode?
– Nakon završetka profesionalne nogometne karijere, koju sam zaključio igrajući u 2. HNL u N.K. Ponikve i, potom, N.K Špansko iz Zagreba, gospodin Fahrudin Mustedanagić je predložio da budem njegov pomoćni trener u Španskom. Nakon nekog vremena sam prihvatio i radio sam godinu dana s gospodinom Mustedanagićem kojem sam uvijek u životu jako zahvalan. Jer, radeći s tako vrhunskim stručnjakom sam jako puno naučio. Nije bilo jednostavno tada trenirati igrače kao sto su Husref Musemić, Sead Vranić, Miro Davidović, Goran Lacković i mnoge druge vrhunske igrače koji su prethodno igrali sa mnom.
Preuzeli ste nedavno Biel u teškoj situaciji, a švicarski mediji su Vas od prvog dana uzeli ‘na zub’. Možemo li čuti vašu stranu priče, što se događalo posljednjih nekoliko mjeseci u Bielu?
– Iskreno žalim što sam prihvatio tu ponudu. Nakon mjesec dana svakodnevnih poziva predsjednika i potpredsjednika da preuzmem klub, otišao sam na razgovor u Švicarsku. Sastali smo se u Zürichu. Kao i svatko tko dolazi u novi klub, tražio sam točne i striktne informacije o klubu, s obzirom da nisam ništa znao o njima. Od predsjednika sam dobio informacije da imaju izvrsnu momčad, no da je dao otkaz treneru i želi da preuzmem momčad. Na pitanja o situaciji u klubu, rekao je da je dužan isplatiti jednu plaću igračima i da će to učiniti čim ja dođem. Bilo je to prije Uskrsa. Prvi radni dan nakon Uskrsa, sastao sam se s pomoćnim trenerom, Bugarinom Aleksandrovim. On mi je na putu u klub objašnjavao situaciju i rekao da ću i sam vidjeti gdje sam došao. Začudio sam se što mi ne govori o situaciji u momčadi nego u klubu, ali u tom trenutku nisam na to obraćao veliku pažnju. Došao sam raditi kao trener, a ne razmišljati je li nekom u klubu dobro ili loše.
Prvi tjedan sam radio s ekipom i u tom jednom tjednu nisam nikad u životu vidio više problema i kaosa. Htio sam otići još prije prve utakmice, no kako sam upoznao nekolicinu vrhunskih momaka i igrača, zamolili su me da ostanem jer će se sve raspasti. Igrači, naime, plaću nisu dobili pet mjeseci, osim jedne polovice plaće. Nisu im uplaćivani doprinosi, stanovi, neki nisu imali struje, oduzimali su im automobile. Događalo im se mnogo ružnih stvari od koje neke ne želim ni spominjati. Tema u klubu nije bila nogomet. Možete misliti kako to izgleda kada vas 25 ljudi, zajedno s trenerima, pita kad će dobiti plaću jer nemaju od čega živjeti.
Vodio sam dvije utakmice. Nije točno da sam radio nekoliko mjeseci jer nogometni savez nije priznao licencu prvoligaškog trenera iz Meksičke Federacije. Nisam posjedovao Uefinu licencu koja mi nikad nije trebala jer već 15 godina radim u Južnoj Americi i Meksiku. Od nogometnog saveza dobio sam pismenu naredbu da ne smijem biti čak ni na treningu, a kamoli voditi momčad u natjecanju.
Švicarski mediji, a posebno Blick Zeitung, bez ikakvih argumenata ne samo da su me napali i difamirali nego je njihov novinar rekao da me neće ostaviti na miru dok me ne otjera iz kluba. Pitao sam ga što mu to znači, rekao je da tu ne mogu ostati, da moram ići. Od dotičnog novinara dobio sam prijeteće i jako ružne poruke i pozive, što ću dati javnosti na uvid pa neka se vidi što je to sloboda govora. I, naravno, tužiti ga nadležnim institucijama u Švicarskoj ili na Sudu pravde EU.
Hrvatski mediji prenijeli su vijest da ste udarili klupskog masera i da zato više niste trener.
– Još jedna od jako ružnih i netočnih informacija. Na utakmici protiv Schaafhausena sjedio sam na klupi kao tehnički tajnik, to mi je savez jedino dozvolio. Dotični gospodin vrijeđao je igrače tijekom cijele utakmice. Zamolio sam Aleksandrova da mu kaže da prestane, on je rekao da to nije njegov posao nego moj. Ustao sam i zamolio ga da se ne obraća igračima na taj način, vrijeđanjem, psovanjem i galamom. Počeo je vrijeđati i mene, povukao me za šal koji sam imao oko vrata. Nikad ga nisam udario. Da jesam, bilo bi prikazano na televiziji jer se utakmica snima.
Čime se sada bavite? Hoćete li ostati u trenerskim vodama?
– Trenutačno se oporavljam od ovih groznih šokova koje uistinu nije bilo lako primiti jer su informacije lažne, neistinite i nemoralne. Nogomet mi je u životu dao puno i mislim da mu trebam vratiti. Naravno da ću se baviti trenerskim i nogometnim poslovima dok god budem živio, to pravo mi nitko ne može uzeti.
Iza vas je bogata južnoamerička karijera, bili ste trener u Meksiku, Kolumbiji… Svojevremeno ste bili i trener Independientea iz Medellina kojeg se povezuje sa Pablom Escobarom. Je li istina da ste upoznali Escobara i išli na ručkove kod njega, kako su pisali hrvatski mediji?
– Istina je da sam, između ostalih, trener Deportivo Indenpediente de Medellin. Ali Escobar? To je stvarno suludo. Pablo Escobar je preminuo 1993. godine, a ja sam u to vrijeme bio u Europi, stoga je nemoguće da sam ga poznavao. Nisam s nikim ni razgovarao o tome je li imao kakav utjecaj u kolumbijskom nogometu. Ako i jest, to je negdje evidentirano. Naravno, kad radite u njegovom rodnom gradu, imate prilike čuti razne priče i događaje koje su se događale u Escobarovu životu.
Koju osobu ili situaciju najviše pamtite iz života u Južnoj Americi?
– Radeći toliko godina na južnoameričkim prostorima, upoznao sam velik broj ljudi iz nogometa i društveno-političkog života. Bio sam i trener velikim svjetskim igračima koju su igrali za reprezentacije Kolumbije, Meksika i Kostarike. Najupečatljiviji trenutak mog života ondje se dogodio u Cancunu u Meksiku. Iz moje škole nogometa formirali smo trećeligašku momčad i osvojili prvenstvo među 187 ekipa te je uveli u drugu meksičku profesinalnu ligu. Trenutak kada sam dobio trofej prvaka u takvoj konkurenciji možda je i najupečatljiviji u mom životu.
Kako vidite situaciju u hrvatskom nogometu?
– Da bi čovjek govorio o hrvatskom nogometu, mislim da mora upoznati i druge države i kontinente. Tvrdim da je hrvatski nogomet puno kvalitetnije konstituiran nego u nekoliko država zapadne Europe. Možemo vidjeti da je u zadnjih 10 godina nekoliko igrača svjetske klase proizašlo iz njega. Mislim da se najviše mora raditi na nogometnoj infrastrukturi, koja je jako deficitarna.
S Pomorcem iz Kostrene ste se rastali dosta neugodno. Kad ste dolazili 2014. nazivali su vas spasiteljem, a na odlasku nekoliko mjeseci kasnije pak nasilnikom. Kako gledate na to i biste li se ikad vratili u hrvatski nogomet?
– Nisam ja došao kao spasitelj N.K. Pomorca nego sam bio predsjednik koji je htio ustrojiti klub u nogometnom i administrativnom smislu. Naravno, nakon početka rada kao predsjednika, otvorio sam ogromnu Pandorinu kutiju koja je pojedincima očito jako smetala. Slučaj Pomorac sam prijavio DORH-u i Uskoku. Postojali su investitori koji su htjeli produktivan i prosperitetan klub, za što postoji dokumentacija dostupna javnosti. Ugovor Općina Kostrena i potencijalni investitori nikad nisu potpisali jer nisu ispunjeni njihovi zahtjevi.
Na sređivanje situacije u klubu potrošio sam svoj osobni novac. Hrvatski mediji pisali su kako nikada nisam platio niti jednu kunu, što je neistina. Potrošio sam puno svog novca, primjerice na stare dugove igrača koji otprije nisu podmireni. Sve imam dokumentirano i uvijek dostupno javnosti. Ovim putem želim naglasiti da je notorna laž i difamacija sve što su hrvatski mediji pisali ili prepisivali s portala da sam upropastio taj klub, koji su moji prethodnici već davno upropastili. Difamacija je i da sam napao novinare i prijetio, to je iscenirano, a to ću dokazati i putem pravnih institucija s obzirom da je moj ugled narušen, a što se u posljednje vrijeme, na temelju toga, pokazalo i u Švicarskoj. Kao čovjek i profesionalac ponosan sam na svoje rezultate van Hrvatske pa ću stoga sve te laži napisane o meni tužiti nadležnim institucijama. Moji odvjetnici to već čine. Nikad nisam bio protiv slobode govora i novinarske riječi, niti ću biti, ali sam protiv širenja neistina i narušavanja mira i života drugih osoba. Hrvatska je moja država i naravno da planiram raditi u hrvatskom nogometu.
Što mislite, kako će proći reprezentacija na Euru?
– Hrvatska je jedna od četiri najkvalitetnije europske momčadi. Naravno da sam malo zabrinut bezrazložnim kritikama ljudi koji trenutno vode nogometnu selekciju. Trebali bismo biti konstruktivnij i odgovorniji kada spominjemo struku i kvalitetu individualca ili momčadi. Jedan od faktora koji nam ne ide u prilog je stalna i teška kompeticija naših ključnih igrača u matičnim klubovima. Mislim da će veći dio igrača biti preopterećen i možda čak i umoran, psihički i fizički. Mislim da je malo vremena za dobar odmor i dobru pripremu za Euro. Kvaliteta nacionalne momčadi nije upitna i mislim da smo jedni od četiri favorita za titulu.
Zvonimir Boban ovih je dana imenovan savjetnikom novog predsjednika FIFA-e. Mislite li da ‘vatreni’ kapetan može pripomoći da Fifa povrati ugled među nogometnom publikom?
– Želim čestitati Zvonimiru Bobanu i zaželjeti mu svu sreću svijeta, da uspije u svojoj misiji u krovnoj nogometnoj organizaciji svijeta. Zvone Boban je uvijek spreman, kako nogometno, tako i akademski i mislim da ima sve moguće kvalitete i više od toga. Siguran sam da će jednog dana bit predsjedajući Fife, što mu i želim. Fifa je dobila priliku da s Bobanom riješi ogromne probleme unutar nogometa u svijetu.
Autor: CroExpress Datum objave: 23.05.2016.
