Autor: Branko Barbić
Zastupnik Ilija Filipović, uputio je 1. prosinca 2014. godine Ranku Ostojiću, potpredsjedniku Vlade RH i ministru unutarnjih poslova zastupničko pitanje u svezi sa Zakonom o prebivalištu i Zakonom o osobnoj iskaznici.
Poznato je da će nakon 29. prosinca 2014. i stupanja na snagu odredbe Zakona o prebivalištu o obvezi prijave privremenog odlaska izvan Republike Hrvatske za sve one državljane koji su se na dan stupanja na snagu ovog zakona nalazili izvan RH duže od godinu dana, a nisu prijavili privremeni odlazak izvan RH, biti pokrenut postupak odjave prebivališta.
1. Kanite li izmijeniti Zakon o prebivalištu, kao i Zakon o osobnoj iskaznici, te omogućiti svim državljanima RH koji žive izvan Domovine, da mogu nesmetano, kada god to žele, ishoditi osobnu iskaznicu RH kao javnu ispravu kojom u i izvan RH dokazuju svoj identitet, pripadnost naciji i državi Hrvatskoj?
2. Namjeravate li, kako je to jednom prilikom u Hrvatskom saboru izjavio i predsjednik Vlade Republike Hrvatske Zoran Milanović, omogućiti hrvatsku osobnu iskaznicu našim državljanima izvan RH s njihovom inozemnom adresom prebivališta, a tako bi mjesto svog privremenog ili dugotrajnijeg boravka svaki hrvatski državljanin slobodno birao, prema osobnim ili obiteljskim potrebama, a u biračke popise za izbore u RH ulazili bi samo hrvatski državljani koji imaju osobne iskaznice s adresom prebivališta u RH?
3. Ostaje otvoreno pitanje, gdje će biti upisani, nakon što su ili će biti izbrisani, svi oni hrvatski državljani koji su imali osobne iskaznice s ‘b.b’ adresama?
Na ta pitanja iz MUP-a je već 15. prosinca 2014. otposlan sljedeći odgovor:
‚Nacrtom prijedloga novog Zakona o osobnoj iskaznici kojeg je stručni nositelj izrade Ministarstvo unutarnjih poslova, a čija je izrada u tijeku, propisuje se pravo na hrvatsku osobnu iskaznicu svim hrvatskim državljanima bez obzira imaju li prebivalište u Republici Hrvatskoj, s time da osoba s navršenih 18 godina s prijavljenim prebivalištem u Republici Hrvatskoj mora posjedovati osobnu iskaznicu.
Također, sukladno prijedlogu novog Zakona, osobi koja nema prijavljeno prebivalište u Republici Hrvatskoj, u osobnu iskaznicu upisat će se podatak o njenom prebivalištu izvan Republike Hrvatske prema podacima o prebivalištu ispisanim u javnoj ispravi koju je toj osobi izdalo nadležno tijelo države u kojoj ona ima prijaveljno prebivalište ili odobren boravak.
Nadalje, a slijedom pitanja koje se odnosi na pravo da svaki hrvatski državljanin prema osobnim ili obiteljskim potrebama bira mjesto svojeg privremenog ili dugotrajnog boravka, ističemo da hrvatski državljani i sada sukladno odredbama važećeg Zakona o prebivalištu (‘Narodne novine’ broj: 144/12 i 158/2013 – Uredba o izmjeni Zakona o prebivalištu) sami odlučuju o tome gdje će im biti prebivalište, a gdje boravište te hoće li se trajno ili samo privremeno nastaniti u inozemstvu.
Na koncu, vezano uz pitanje pod brojem 3., napominjemo kako su u regisar birača upisani svi hrvatski državljani s navršenih 18 godina, koji imaju biračko pravo neovisno o tomu gdje im je prebivalište ili boravište. Birači koji nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj, a žele glasovati u inozemstvu ili u Republici Hrvatskoj, moraju se aktivno registrirati.
Zahtjev za aktivnu registraciju birači podnose u najbližem diplomatsko-konzularnom predstavništvu Republike Hrvatske u inozemstvu odnosno u nadležnom uredu u Republici Hrvatskoj ukoliko će na dan održavanja izbora boraviti u Republici Hrvatskoj.’
Ministar Ostojić odgovorio najavom novog Zakona o osobnoj iskaznici
Ukratko, na pitanje zastupnika Ilije Filipovića u svezi sa zakonom o prebivalištu i Zakonu o osobnoj iskaznici, implicitno i Zakona o registru birača, ministar Ostojić je odgovorio najavom novog Zakona o osobnoj iskaznici na koju bi imali pravo svi hrvatski državljani. Iz njegova odgovora se čini da će novim Zakonom o osobnoj iskaznici biti riješena sva pitanja koja su se pojavila u svezi sa Zakonom o osobnoj iskaznici bez izmjena Zakona o prebivalištu, Zakona o izboru zastupnika u Hrvatski sabor, Zakona o registru birača, Zakona o hrvatskom državljanstvu i Zakona o strancima.
Vidjelo se međutim, i na zadnjim izborima za predsjednika države, da je potrebno i u Ustav Republike Hrvatske unijeti izmjene koje bi bile temelj za izmjene gore navedenih zakona.
Radi toga je Hrvatska demokratska zajednica podnijela Prijedlog odluke o pristupanju promjeni Ustava Republike Hrvatske, s Prijedlogom nacrta promjene Ustava Republike Hrvatske (Predlagatelj 39 zastupnika HDZ-a u Hrvatskom saboru. Zainteresirani čitatelji mogu HDZ-ov prijedlog pročitati ako otvore dnevni red tekuće sjednice Hrvatskog sabora).
Kad bi Hrvatski sabor usvojio HDZ-ov prijedlog izmjene Ustava, uvelo bi se jednako pravo glasa za sve državljane Republike Hrvatske neovisno o mjestu stalnog ili privremenog boravišta. Olakšalo bi se također ostvarivanje biračkog prava koje je sada ograničeno drastičnim smanjenjem biračkih mjesta za birače koji žive izvan Hrvatske.
Da bi bilo potrebno izmijeniti Zakon o prebivalištu, upućuje ne samo članak 32. Ustava koji regulira pitanje boravišta nego i primjena tog zakona koji zagorčava život mnogim hrvatskim državljanima i otežava rad policije.
Naime, brzopletim izmjenama Ustava koje su unesene u Ustav uoči primitka Hrvatske u EU, u Ustav je ubačen pojam ‘prebivalište’, natruha starog jugoslavenskog Zakona o prebivalištu i boravištu građana. Tog termina nema nema u članku 32. (Svatko tko se zakonito nalazi na teritoriju Republike Hrvatske ima pravo slobodno se kretati i birati boravište.
Svaki državljanin Republike Hrvatske ima pravo u bilo koje doba napustiti teritorij države i naseliti se trajno ili privremeno u inozemstvu i bilo kada se vratiti u domovinu.Pravo kretanja na teritoriju Republike Hrvatske, pravo ulaska u nju i izlaska iz nje može se iznimno ograničiti zakonom, ako je to nužno radi zaštite pravnog poretka, ili zdravlja, prava i sloboda drugih.)
Ni dan danas mnogi ne vide razliku između ‘prebivališta’ i ‘boravišta’ dok svatko razumije što je stalno boravište, što privremeno a što povremeno boravište (iseljenici i državljani koji rade godinama u inozemstvu, u Hrvatskoj imaju kuće i stanove a samo privremeno ili povremeno u njima borave).
Naša policija međutim i dalje muku muči obijajući pragove stanova i kuća osoba koje podnose zahtjev za tzv. ‘prebivalište’ jer se ljudi danas daleko više kreću pa ih je teško zateći u kući.
Tako je npr. Hrvatu iz Sarajeva, državljaninu Hrvatske, koji ima ugovor o radu s poslodavcem koji ima sjedište u Petrinji, i koji je prijavio boravište u Petrinji, policija preko stanodavca poslala poruku da ga mora naći u kući kad ponovo policajci budu došli vidjeti živi li u toj kući. Sklopljeni ugovor o radu i izjava stanodavca nisu bili dostatni. Hoće li ga poslodavac pustiti da sjedi u kući dok se ponovo policajci ne pojave, ne znam.
Zakonom o izborima zastupnika kojim se ograničava biračko pravo biračkog tijela 11. izborne jedinice na 3 zastupnika te uvođenjem instituta aktivne prethodne registracije Zakonom o registru birača, unesena je diskriminacija državljana prema mjestu stalnog boravišta. A poniženja koja su pretrpjeli birači koji žive izvan RH zbog malog broja biračkih mjesta, vidio je cijeli svijet, a svi oni koji su pristupili biralištima u diplomatsko-konzularnim predstavništvima pamtit će cijeli život dan izbora za predsjednika/predsjednicu Hrvatske.
Izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu, također usvojenim nepotrebno uoči ulaska u EU, mnogim pripadnicima hrvatskog naroda onemogućeno je sudjelovanje na izborima zastupnika u Hrvatski sabor. Jedni su bili prisiljeni čekati i po dvije godine na hrvatsko državljanstvo a oko polovice pripadnika hrvatskog naroda koji žive u iseljeništvu nije moglo ostvariti pravo na državljanstvo zbog izmjene članka 11. Zakona o hrvatskom državljanstvu kojom se status iseljenika priznaje samo iseljenicima s područja današnje Hrvatske i to do trećeg naraštaja.
Jer u tom zakonu nema jasno definiranih pojmova, službenici mogu arbitrarno primjenjivati članak 16. tog zakona. Za razliku od talijanskog, njemačkog, francuskog, mađarskog i zakona nekih drugih zemalja koje jasno definiraju pripadnika dotičnih naroda, službenici koji pišu rješenja u strahu od optužbi da su napisali pozitivno rješenje nekomu za kojeg nije jasno pripada li ili ne pripada hrvatskom narodu. Čak i kad je ne malom broju podnositelja zahtjeva Upravni a i Ustavni sud prihvatio tužbu, službenici su zahtjeve ponovo odbijali. Poznat mi je slučaj Senjanke koja je državljanstvo dobila tek nakon 16 godina podnošenja zahtjeva.
Zbog toga što nisu definirani pojmovi nekim potomcima iseljenika odbijeni su zahtjevi jer su u obrascu zahtjeva u rubrici nacionalnost napisali da su npr. Kanađani jer se u Kanadi i ne malom broju zemalja svatko tko ima državljanstvo smatra pripadnikom dotične nacije. Tim mu se naravno ne potire pripadnost narodu iz kojeg vuče podrijetlo.
Izjava nove hrvatske predsjednice kojom sve one koji imaju hrvatsko državljanstvo smatra Hrvatima po nacionalnosti ima dalekosežne pozitivne posljedice za opće dobro cijele nacije ali i narodnih manjina. Svatko tko ima hrvatsko državljanstvo ima pravo osjećati se dijelom hrvatske nacije i nema nitko pravo držati ga državljaninom druge klase zbog toga što mu jedan od roditelja, djedova ili baka, pradjedova ili prabaka nije pripadnik hrvatskog naroda ili što mu ni jedan od roditelja nije pripadnik hrvatskog naroda.
Mnogi ljudi su imali velikih problema oko stjecanja hrvatskog državljanstva jer su rođeni u braku osoba od kojih jedna nije pripadnik hrvatskog naroda iako svi znamo da Hrvatska nema rasne zakone i da Hrvatska ima više od tisućljetne povijesti prihvaćanja pridošlica i da su mnogi od njih dali neizmjerljiv doprinos cijeloj Hrvatskoj.
Shvaćanje pripadnosti hrvatskoj naciji u smislu kako je shvaća nova hrvatska predsjednica za Hrvatsku je itekako važno i radi izrade hrvatske iseljeničke politike koju Hrvatska još uvijek nema. Prioritet bi Hrvatska u svojoj useljeničkoj politici trebala dati useljavanju onih koji svojim karakteristikama pokazuju lakšu i jeftiniju integraciju u hrvatsku naciju. Nažalost, pogođene neshvaćanjem, mnoge obitelji tzv. mješovitih brakova, protjerane u Hrvatsku, bile su prisiljene odseliti u prekooceanske zemlje jer muž ili žena koji nisu pripadnici hrvatskog naroda nisu mogli u Hrvatskoj dobiti hrvatsko državljanstvo.
Ako Hrvatska u svojoj useljeničkoj politiki, ne bude uzela u obzir veliki broj ‘mješovitih brakova’ iseljenika, bez izmjene navedenih zakona, ta politika će od početka od Hrvatske odbiti veliki broj hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka. Poznato mi je nekoliko takvih obitelji iz zemalja Latinske Amerike jer jedna strana nije uspjela dobiti hrvatsko državljanstvo.
A mogli smo nedavno pročitati u tisku da Hrvatska prihvati daleko veći broj azilanata nego ih sada ima a veliku većinu njih neće biti ni lako ni jeftino integrirati. Suvereno je pravo Hrvatske temeljem načela supsidijarnosti, izraditi svoju useljeničku politiku vodeći računa o svojim nacionalnim interesima i o svojoj odgovornosti za useljenike.
Kako HDZ u ovom sazivu Hrvatskog sabora, najvjerojatnije neće skupiti dosta glasova za izmjenu Ustava, a ne znam bi li mogao skupiti i dosta ruku za izmjene i dopune gore navedenih zakona, HDZ-ov prijedlog izmjene Ustava, ako i bude o njemu provedena rasprava prije novih izbora, moći će samo ukazati na nužne izmjene navedenih zakona.
Datum objave: 28.01.2015.
