Uoči obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, donosimo tekst fra Marina Mikulića, izvorno objavljen na njegovu Facebook profilu.

Riječ je o snažnom promišljanju o žrtvi hrvatskih branitelja, stradanju nedužnih ljudi, vrijednosti ljudskog života i odgovornosti koju imamo prema budućim naraštajima. Bez obzira na politička i svjetonazorska opredjeljenja, ovaj tekst otvara pitanja o kojima vrijedi zastati, razmisliti i razgovarati.

U nastavku prenosimo tekst u cijelosti:

VUKOVAR I ŠKABRNJA NISU SAMO MJESTA SJEĆANJA – ONI SU OPTUŽNICA NAŠOJ SAVJESTI!?

Postoje važni datumi u hrvatskoj povijesti pred kojima čovjek mora zašutjeti. Ne zato što nema što reći, nego zato što su riječi premalene pred tolikom ljudskom patnjom. Vukovar i Škabrnja nisu samo imena gradova i mjesta. To su majke koje su izgubile sinove, djeca koja su ostala bez roditelja, žene koje su preko noći postale udovice, obitelji kojima je netko nasilno istrgnuo najmilije iz zagrljaja. To su posljednji poljupci, nedovršeni razgovori, prazne dječje sobe i majke koje su do smrti čekale da im se sin vrati.

To su ljudi koji su ubijeni zato što su bili Hrvati, zato što su živjeli na svome i zato što nisu htjeli napustiti svoj dom. Zato se svake godine pale svijeće, polaže cvijeće, izgovaraju molitve i odaje počast žrtvama. Ali postoji jedno pitanje koje bi trebalo odzvanjati glasnije od svih političkih govora i protokolarnih izjava: JESMO LI MI DOISTA NAUČILI POŠTOVATI ŽIVOT ILI SMO SAMO NAUČILI DOSTOJANSTVENO OPLAKIVATI MRTVE?

Svake godine gledamo iste prizore.

Političari dolaze u Vukovar i Škabrnju. Ozbiljna lica, spuštene glave, vijenci, svijeće, zastave, kamere i govori. I lijevi i desni, i oni na vlasti i oni u oporbi. Svi se odjednom sjete žrtava. Svi govore o nedužnim ljudima, o svetosti života, o ljudskim pravima, o dostojanstvu i slobodi. Svi se zgražaju nad zločinima. Ali što možemo tu vidjeti: možemo vidjeti licemjerje, politički teatar u kojem se ljudska patnja koristi kao kulisa za fotografiranje i prikupljanje političkih bodova!

Posebno je porazno gledati one koji se godinama predstavljaju kao veliki branitelji ljudskih prava, koji govore o solidarnosti, slobodi, toleranciji i dostojanstvu svakoga čovjeka, a istodobno ne žele priznati ni pravo nerođenog djeteta na život. Slušamo u saboru i lijeve i desene kako su zgroženi zločinima, a isto vremeno podržavaju ubijanje djece (Čast izuzecima koji se bore za život). Ja bi rekao kako su oni stali na stranu onih koji su devedesetih godina razarali i ubijali po Vukovaru i Škabrnji. Zašto to mislim tako? Zato što su oni danas nastavili činiti ono što su onda oni činili po Vukovaru.

Nisu naši hrvatski branitelji, nevine žrtve dali svoje živote kako bi mi danas nastavili ubijati. Oni su dali živote kako bi mi danas živjeli i donosili život na ovaj svijet i u našu domovinu.

Svi će ti naši slavni političari ovih dana govoriti o žrtvi Vukovara, i kako je to zločin, kako su prekršena ljudska prava. Ali što je s nerođenom djecom, s djecom koju smo podržali da se ubiju.

Gdje su tada njihova ljudska prava? Gdje je tada njihova solidarnost? Gdje je tada njihova briga za najslabije? Kako je moguće da se političari, ljevičari, razni aktivisti i udruge zgražaju nad ubijenim vukovarskim djetetom, a kada se povede ozbiljan razgovor o zaštiti nerođenog djeteta, odjednom govore o izboru, privatnosti i pravu na pobačaj? Nažalost, kako se nije uspjelo zaštitit Vukovarsko dijete, jer je bilo puno teže, tako se ni danas ne može zaštititi nerođeni život, kojeg je puno lakše zaštitit.

Kako je moguće da je dijete nevina žrtva kada ga ubije neprijateljski vojnik, a kada se govori o njegovu životu prije rođenja, ono postaje nečije privatno pitanje? Po kojem se to kriteriju dijeli ljudski život na onaj koji zaslužuje zaštitu i onaj o kojem se može odlučivati kao da je riječ o nečemu bezvrijednom? Tko je dao pravo bilo kojoj ideologiji, političkoj stranci ili aktivističkoj skupini da određuje čiji je život vrijedan zaštite, a čiji nije?

Ne možeš se svake godine zaklinjati u Vukovar, a istodobno ismijavati ili unaprijed odbacivati svaki pokušaj ozbiljnog govora o zaštiti nerođenog života. Ne možeš plakati nad djecom ubijenom u Domovinskom ratu, a onda svaku raspravu o nerođenoj djeci proglašavati napadom na ljudska prava. Ne možeš govoriti da je čovjek najveća vrijednost društva, a onda ljudski život promatrati kao vrijednost koja počinje tek onda kada ga društvo odluči priznati. Ne možeš biti protiv nasilja, osim kada ti se nasilje ideološki uklapa u vlastitu sliku svijeta. To nije dosljednost. To je selektivna savjest. To je licemjerje zamotano u celofan ljudskih prava!

I da budemo potpuno jasni: pobačaj i ratni zločin nisu isto. Ne treba ih povijesno ni moralno izjednačavati. Ali to ne znači da o ljudskom životu smijemo govoriti samo kada nam politički odgovara. Katolička Crkva jasno uči da ljudski život treba poštovati i štititi od začeća. Nerođeno dijete nije politička kategorija, nije izborna parola, nije ideološko sredstvo i nije vlasništvo države, stranke ili aktivističke skupine. Ono je ljudsko biće koje se ne može samo zauzeti za sebe. Upravo zato naša odgovornost prema njemu mora biti još veća. Ako se toliko ponosimo time što smo stali uz one koji su se 1991. borili za slobodu, zašto nam je danas toliko teško stati uz one koji nemaju mogućnost sami zatražiti zaštitu?

Zato je ovdje važno reći „DOSTA“ je glupim govorima i licemjerju pojedinih ljudi. Dosta je onih koji se u kampanjama kunu u Boga, Crkvu, obitelj, branitelje i nerođeni život, a kada dođu na vlast, od tih vrijednosti često ostanu samo govori. Dosta je domoljublja koje traje od izbora do izbora. Dosta je političara koji se slikaju s hrvatskom zastavom, a ne čine dovoljno da mlade obitelji mogu riješiti stambeno pitanje, da majke imaju sigurnost, da očevi mogu pošteno uzdržavati svoju djecu i da mladi ljudi ne moraju odlaziti iz vlastite domovine. Dosta je i onih koji se nazivaju kršćanima, a u svakodnevnom životu nemaju ni milosrđa, ni poštenja, ni ljubavi prema bližnjemu. Nije dovoljno nositi križ oko vrata i hrvatsku zastavu u rukama ako u srcu nema mjesta za čovjeka.

Za kraj se zapitajmo što bismo danas rekli majkama koje su 1991. ispraćale svoje sinove u obranu domovine. Što bismo rekli majci koja je sina posljednji put zagrlila na kućnom pragu, a zatim desetljećima odlazila na njegov grob? Što bismo rekli djevojčici koja nikada nije upoznala oca jer je poginuo prije nego što ju je stigao podignuti u naručje? Što bismo rekli udovici koja je sama odgajala djecu, noseći na leđima i svoju bol i teret cijele obitelji? Što bismo rekli roditeljima koji su pokopali vlastito dijete, a onda morali pronaći snagu živjeti dalje? Oni nisu sanjali odličja, političke govore i godišnje komemoracije. Sanjali su da će njihova djeca živjeti. Sanjali su Hrvatsku u kojoj će se rađati novi naraštaji, u kojoj će se graditi kuće, otvarati škole, podizati obitelji i u kojoj će njihova žrtva imati smisla.

Zato nemojmo njihovu žrtvu svesti na jedan dan, jedan govor i jednu svijeću. Nemojmo se njima koristiti za političke obračune, a istodobno zanemarivati ono za što su se borili. Njihova krv nije prolivena da bismo danas imali državu u kojoj će se političari prepirati tko je veći domoljub, dok mladi odlaze, obitelji se raspadaju, a djeca postaju sve rjeđa po našim ulicama. Nisu ginuli da bismo imali slobodu bez odgovornosti, prava bez dužnosti i domovinu bez budućnosti!

Slava svim poginulim hrvatskim braniteljima. Počivali u miru Božjem. A nama neka Bog podari dovoljno hrabrosti da budemo dostojni njihove žrtve.


Autor: CroExpress Datum objave: 17.11.2026.