Ovo je moj osobni pogled na sadašnji trenutak u Njemačkoj. Treba shvatiti da se ovo svakako tiče i nas. Zato je važno pratiti što se u Njemačkoj događa, jer se u nekim nepredviđenim okolnostima sve može radikalno zakomplicirati. Macron uskoro odlazi i pitanje je tko će ga nasljediti. Neki radikali su već u niskom startu pred izbore. A u Njemačkoj lagano ključa…
Nije problem Njemačke AfD. Problem je nedostatak političke osobe koja može ponovno integrirati Njemačku
Njemačka danas ne pati od manjka političkih programa. Ima ih više nego dovoljno. Ne pati ni od manjka političkih ideologija, jer se njemačka politika posljednjih godina sve više dijeli upravo oko ideoloških pitanja. Dublji problem nalazi se drugdje: Njemačka nema dovoljno uvjerljivu političku osobu koja bi različite i često suprotstavljene interese njemačkog društva ponovno povezala u jednu smislenu političku priču i građanima objasnila kamo zemlja treba ići.
U tom smislu AfD nije temeljni problem Njemačke, nego najuspješniji simptom njezine političke krize.
Aktualne ankete pokazuju koliko je ta kriza ozbiljna. AfD se trenutno nalazi na približno 27 posto potpore, dok je CDU/CSU oko 22 posto. Time AfD više nije samo snažna protestna stranka, nego politička snaga koja je sposobna osvojiti prvo mjesto na saveznim izborima. Još je dramatičnija situacija u istočnoj Njemačkoj. U Saskoj-Anhaltu AfD se prema aktualnim istraživanjima kreće oko 40 posto, dok CDU zaostaje za gotovo dvadesetak postotnih bodova. Takav rezultat više nije moguće objasniti samo prolaznim nezadovoljstvom birača. On pokazuje da se dio njemačkog društva politički trajno udaljava od tradicionalnih stranaka.
Zato je pogrešno pitanje kako zaustaviti AfD. Puno je važnije pitanje zašto milijuni Nijemaca više ne vjeruju CDU-u, SPD-u, Zelenima i drugim etabliranim strankama da mogu učinkovito upravljati državom.
AfD je na to pitanje pronašla vrlo jednostavan odgovor. Ona građanima govori da vide ono što politički establišment navodno ne želi vidjeti. Migraciju, sigurnost, pritisak na socijalni sustav, promjene u gradovima, gospodarsku stagnaciju i osjećaj da država više nema punu kontrolu nad vlastitim pravilima AfD povezuje u jednu političku priču. Upravo je ta sposobnost povezivanja različitih oblika nezadovoljstva jedan od glavnih razloga njezina uspjeha.
Migracija je postala simbol šireg problema države
Njemačka nedvojbeno ima problem s migracijom, integracijom, azilnim sustavom i provedbom odluka o deportaciji. To nije samo politička konstrukcija AfD-a. Problem postoji i zato što građani svakodnevno uspoređuju ono što vide oko sebe s onim što čuju od političara.
Građanin ne promatra društvo kroz statističke kategorije azilne politike, migracijskih kvota ili socijalnih transfera. On vidi svoj grad, svoj kvart, željezničku postaju, trg, školu i radno mjesto. Vidi ljude koji rade i ljude koji ne rade, vidi koliko se država uspješno nosi s onima koji nemaju pravo ostati u zemlji i vidi kako se mijenja društvo u kojem živi. Kada između tog neposrednog iskustva i službenog političkog objašnjenja nastane prevelik jaz, počinje nestajati povjerenje u institucije.
Upravo tu AfD ima veliku političku prednost. Ona biraču govori da je njegovo iskustvo stvarno i da problem postoji, dok etablirane stranke često djeluju kao da žele objasniti zašto taj problem nije toliko velik ili zašto ga treba promatrati iz drugačije perspektive.
To je pogrešna politička strategija. Država koja želi ponovno zadobiti povjerenje svojih građana mora najprije priznati problem, a zatim pokazati da ga može riješiti.
To ne znači prihvatiti AfD-ovu politiku. Naprotiv. Upravo zato što je problem stvaran, CDU bi morao ponuditi ozbiljnije i učinkovitije rješenje od AfD-a.
Njemačka mora jasno razlikovati između ljudi koji imaju legitimno pravo na azil, ljudi koji zakonito dolaze radi rada i onih koji nemaju pravo ostati u zemlji. Mora ubrzati azilne postupke, osigurati da se odluke o deportaciji doista provode, ozbiljno integrirati one koji ostaju, povezati socijalne sustave s uključivanjem u tržište rada i istodobno zaštititi one kojima je međunarodno pravo zajamčilo zaštitu.
To nije radikalizam. To je funkcionalna država.
Ako CDU to ne može napraviti, AfD će uvijek imati jednostavan odgovor: oni ne mogu, mi možemo.
AfD, međutim, nudi odgovor koji je mnogo radikalniji od samog problema
Tu se otvara najveći prostor za CDU/CSU.
Alice Weidel sada otvoreno govori o zatvaranju njemačkih granica, izlasku iz Schengena i napuštanju eurozone ako AfD dođe na vlast. To više nije samo zahtjev za učinkovitijom migracijskom politikom. To je projekt promjene strateškog položaja Njemačke u Europi.
I upravo tu postoji velik broj birača koji se ne moraju složiti s AfD-om.
Birač može željeti znatno manje nekontrolirane migracije, više deportacija, sigurnije gradove i stroža pravila za korištenje socijalnog sustava, a istodobno ne željeti da Njemačka napusti euro, Schengen i europsku integraciju. Može biti konzervativan po pitanju društva, ali proeuropski orijentiran. Može željeti snažnu nacionalnu državu, a istodobno smatrati da je Njemačka snažnija kao vodeća država Europske unije nego izvan nje.
Upravo između sadašnjeg stanja i AfD-a postoji ogroman politički prostor.
Problem je što CDU/CSU još nije pronašao osobu koja bi taj prostor uvjerljivo zauzela.
Merzov problem nije to što nije dovoljno konzervativan
Ovdje se nalazi možda i najvažnija politička slabost Friedricha Merza.
Merz pokušava CDU učiniti konzervativnijim i restriktivnijim prema migraciji, ali konzervativnija politika sama po sebi ne stvara političko vodstvo. Kancelar nije ministar financija. Kancelar mora razumjeti cijelo društvo i biti sposoban različite interese pretvoriti u zajednički politički smjer.
Mora znati spojiti gospodarski interes industrije s interesom radnika, sigurnost s osobnim slobodama, kontrolu migracije s europskom politikom, energetsku tranziciju s konkurentnošću industrije, socijalnu državu s osobnom odgovornošću građana, interese istočne Njemačke s interesima velikih zapadnih gradova i interese mlađe generacije s interesima sve starijeg stanovništva.
To je upravo ono što je Angela Merkel, bez obzira na sve kritike njezine politike, znala raditi. Merkel nije bila velika ideologinja niti posebno karizmatična političarka. Njezina najveća sposobnost bila je politička integracija. Mogla je okupiti vrlo različite skupine birača oko relativno jednostavne poruke da je Njemačka stabilna, da država funkcionira i da se problemi mogu rješavati postupno i pragmatično.
Merz zasad ne pokazuje takvu sposobnost u dovoljnoj mjeri.
Njegov problem nije samo popularnost. Problem je što se ne nameće kao političar koji razumije cjelinu njemačkog društva. Može biti vrlo uvjerljiv kada govori o financijama, proračunu, konkurentnosti ili poslovnoj politici, ali kancelar mora biti sposoban odgovoriti na puno šire pitanje: kakvu Njemačku želi stvoriti i kako će različite skupine građana u toj Njemačkoj pronaći svoje mjesto?
U tome je razlika između dobrog ministra financija i dobrog kancelara.
Njemačka mora riješiti tri velika problema
Prvi je migracija, ali ne u smislu u kojem je predstavlja AfD, nego u smislu ponovnog uspostavljanja vjerodostojnosti države. Njemačka mora pokazati da kontrolira vlastite granice, da učinkovito provodi zakone i da razlikuje legalnu migraciju od ilegalnog ulaska i neutemeljenih zahtjeva za azil. Istodobno mora biti sposobna integrirati one koji ostaju i uključiti ih u tržište rada. Ako građani imaju osjećaj da država ne može provoditi vlastite odluke, svaki drugi politički program postaje manje vjerodostojan.
Drugi je gospodarstvo. Njemačka više ne može živjeti od pretpostavke da će njezina industrijska snaga automatski trajati. Automobilska industrija, kemija, strojarstvo, energetika, digitalizacija, umjetna inteligencija i obrambena industrija moraju biti dio jedne šire gospodarske strategije. Građaninu nije dovoljno reći da Njemačka treba ispuniti određeni klimatski cilj ili održati fiskalnu disciplinu. Mora mu se objasniti kakav će posao imati za deset godina, kakva će biti njegova plaća, može li si priuštiti stan i hoće li njegova djeca imati bolje mogućnosti od njega.
Treći problem je najdublji i tiče se samog smjera njemačkog društva. Njemačka više ne može svoju politiku graditi samo oko tradicionalne podjele na lijevo i desno, konzervativno i liberalno, zeleno i nezeleno. Te su odrednice sve manje dovoljne da objasne stvarne strahove i očekivanja građana.
Danas je važnije pitanje kamo Njemačka želi ići.
Želi li biti industrijska i tehnološka sila ili prije svega regulatorna sila? Želi li imati snažnu socijalnu državu koja istodobno zahtijeva od građana odgovornost? Želi li biti zemlja kontrolirane migracije i snažne integracije? Želi li ostati političko i gospodarsko središte Europe? Želi li sigurnost i nacionalnu samouvjerenost bez povlačenja iz europskog projekta?
To su pitanja budućnosti Njemačke.
I upravo zato ekološka politika, koliko god važna bila, više ne može biti središnja politička priča sama po sebi. Klimatske promjene neće nestati i Njemačka će ih morati rješavati, ali građanin koji brine o poslu, sigurnosti, cijeni stanovanja, budućnosti djece i funkcionalnosti države ne želi da mu se cijela politika svede na klimatske ciljeve.
Isto vrijedi za migraciju. Ni ona ne može biti cijela politička priča.
Njemačkoj treba politička sinteza.
Tko bi mogao ponovno integrirati CDU/CSU i vratiti protestne birače?
Ako se promatraju ljudi koji bi mogli preuzeti takvu ulogu, nekoliko imena iz CDU/CSU-a posebno se izdvaja, ali ne iz istih razloga.
Hendrik Wüst danas mi se čini najzanimljivijim kandidatom. Njegova najveća prednost nije u tome što bi bio najglasniji protivnik AfD-a, nego u tome što ima mogućnost ponuditi konzervativnu, gospodarski ozbiljnu i istodobno integrirajuću politiku. Kao ministar-predsjednik najmnogoljudnije njemačke savezne pokrajine ima iskustvo upravljanja kompleksnim društvom, a ne samo iskustvo političkog djelovanja u Berlinu. To je velika prednost ako se traži budući kancelar.
Wüst bi mogao CDU-u ponuditi ono što mu danas nedostaje: mogućnost da bude konzervativan bez kopiranja AfD-a. To je politički iznimno važno. Ako CDU samo ponavlja AfD-ove zahtjeve nešto blažim jezikom, birač se s pravom može pitati zašto ne bi glasao za original. Ako, međutim, CDU kaže da će učinkovito kontrolirati migraciju, ali istodobno sačuvati europsku poziciju Njemačke, snažno gospodarstvo i demokratske institucije, tada stvara vlastitu političku ponudu.
Markus Söder ima drukčiju prednost. On vrlo dobro razumije raspoloženje konzervativnog i protestnog birača. Zna govoriti o migraciji, sigurnosti, gospodarstvu i osjećaju državnog autoriteta na način koji dopire do ljudi izvan tradicionalnog biračkog tijela CDU-a i CSU-a. Njegov je problem što je njegov politički stil oštriji i polarizirajući. Zato bih ga prije vidio kao čovjeka koji može mobilizirati konzervativni birački korpus nego kao idealnog političkog integratora cijelog njemačkog društva.
Daniel Günther predstavlja treću mogućnost i možda je najbliži političkom modelu koji je nekoć predstavljala Angela Merkel. On može biti konzervativan bez radikalizacije, proeuropski bez ideološke isključivosti i dovoljno pragmatičan da razgovara s biračima izvan vlastitog političkog tabora. Njegov je problem prije svega politička težina na saveznoj razini. Nema istu bazu kao Wüst ili Söder, ali upravo njegov politički stil pokazuje kako bi CDU mogao vratiti dio birača koji ne žele glasati za AfD, ali su nezadovoljni lijevim i liberalnim dijelom političkog spektra.
Jens Spahn je također važan, posebno zato što može razgovarati s konzervativnim biračima izravnije od mnogih drugih CDU-ovaca. Međutim, njegovi sadašnji politički problemi i gubitak položaja u parlamentarnom vodstvu CDU-a čine ga slabijim kandidatom za kancelara nego što bi bio ranije. Puno je vjerojatnije da će biti važan u oblikovanju buduće politike CDU-a nego da će sam postati njezino nacionalno lice.
Thorsten Frei je drugačiji slučaj. Ne vidim ga kao najizglednijeg budućeg kancelara, ali ga vidim kao važnog čovjeka za održavanje institucionalne ozbiljnosti CDU-a. Njegova uloga mogla bi biti posebno važna u trenutku kada će CDU morati istodobno odgovarati na pritisak AfD-a i održavati političku granicu prema njoj.
CDU ne smije pobijediti AfD tako da postane njezina kopija
To je možda najveća strateška opasnost pred CDU-om.
Ako CDU odgovori na rast AfD-a tako da samo preuzima njezine političke zahtjeve, dugoročno može izgubiti vlastiti identitet. AfD će uvijek moći otići korak dalje i reći da je CDU preslab, prespor ili nedosljedan.
CDU zato mora ponuditi nešto potpuno drugo.
Mora moći reći njemačkom biraču da razumije njegovu zabrinutost zbog migracije, da će država ponovno kontrolirati svoje granice i provoditi vlastite zakone, da će socijalni sustav imati jasna pravila i da će sigurnost biti prioritet. Ali istodobno mora moći reći da Njemačka zbog toga neće napustiti Europu, euro, Schengen, liberalnu demokraciju i vlastitu povijesnu odgovornost.
To je politički prostor koji AfD ne može lako zauzeti.
To je također prostor u kojem bi CDU mogao vratiti protestne birače.
Njemačkoj ne treba samo nova vlada. Treba joj novi osjećaj smjera
Na kraju se cijela priča vraća na jednu jednostavnu činjenicu.
AfD je uspješna zato što je uspjela imenovati nezadovoljstvo. Tradicionalne stranke imaju institucije, iskustvo i mogućnost upravljanja, ali sve teže uspijevaju građanima objasniti zašto bi upravo njima trebalo ponovno vjerovati.
To je mnogo ozbiljniji problem od jednog izbornog rezultata.
Njemačka ne treba političara koji će samo pobijediti AfD na izborima. Treba političara koji će Nijemcima ponovno objasniti zašto AfD nije potrebna.
Za to nije dovoljan program protiv migracije. Nije dovoljan program za gospodarstvo. Nije dovoljan program za zaštitu klime. Nije dovoljan ni program za sigurnost.
Potrebna je osoba koja će sve te probleme povezati u jednu uvjerljivu sliku buduće Njemačke.
Zato je možda pogrešno pitanje hoće li AfD doći na vlast. Puno je važnije pitanje hoće li se u CDU/CSU-u pojaviti osoba koja će ponovno moći integrirati njemačko društvo.
Ako se takva osoba pojavi, AfD može ostati snažna protestna stranka, ali bez realne mogućnosti da preuzme saveznu vlast.
Ako se ne pojavi, AfD će nastaviti rasti, ne zato što će odjednom većina Nijemaca postati radikalno desna, nego zato što će sve veći broj građana zaključiti da više nema druge političke snage koja razumije njihov osjećaj kamo Njemačka treba ići.
A upravo je to, dugoročno gledano, najveći problem Njemačke.
Njemačka treba integratora svega onog što normalna društvena većina želi. Merz to nikako nije.
Autor: CroExpress, Damir Lacković Datum objave: 25.08.2026.
