Autor: CroExpress
Medicinska sestra dovela je umornog, nervoznog vojnika do njegovog kreveta. ‘Sin vam je ovdje’, rekla je starcu. Morala je ponoviti riječi nekoliko puta prije nego su se pacijentove oči otvorile.
Pod teškim sedativima zbog boli od srčanog udara, kroz maglu je vidio mladog uniformiranog marinca kako stoji kraj kreveta. Pružio mu je ruku. Marinac je obavio svoje snažne prste oko starčevih onemoćalih, utisnuvši mu poruku ljubavi i ohrabrenja.
Sestra je donijela stolicu kako bi marinac mogao sjediti kraj kreveta. Cijelu noć je sjedio u slabo osvijetljenom odjelu, držeći starčevu ruku i nudeći mu riječi ljubavi i snage. Tu i tamo, sestra mu je predložila da se malo odmori. Odbio je.
Kada god je došla u odjel, marinac je nije bio svjestan, kao niti drugih noćnih zvukova bolnice – lupkanja spremnika kisika, smijeha drugog noćnog osoblja koji se pozdravljaju, plača i jauka drugih pacijenata. Tu i tamo ga je čula da kaže nekoliko nježnih riječi. Umirući čovjek nije rekao ništa, samo držao čvrsto svog sina cijele noći.
Pred jutro, starac je umro. Marinac je pustio njegovu beživotnu ruku i otišao reći sestri. Dok je radila svoj posao, čekao je.
Konačno se vratila. Željela ga je utješiti, ali marinac ju je prekinuo. ‘Tko je bio taj čovjek?’, upitao ju je.
Sestra je bila zbunjena. ‘Vaš otac’, odgovorila je.
‘Ne’, kazao joj je. ‘Nikad ga nisam vidio.’
‘Pa zašto onda niste rekli nešto kad sam vas odvela njemu?’
‘Znao sam da ste se zabunili, ali i da je on trebao sina, a sina mu nije bilo. Kada sam shvatio da je prebolestan da shvati jesam li ili nisam njegov sin, znao sam koliko me treba. Došao sam ovdje pronaći gospodina Williama Greya. Sin mu je danas ubijen u Iraku pa sam ga došao obavijestiti. Kako se starac zvao?’
Sestra je odgovorila kroz suze: ‘William Grey.’
Idući put kad vas netko treba, budite ondje. Ostanite.
Roy Popkin: ‘Noćna straža’
Datum objave: 07.10.2015.
