Autor: Zoran Stupar
Barbara Bobić (29) u Kanadi živi posljednjih 15 godina. Došla je s roditeljima i bratom 1999. godine, kao tinejdžerica. I to par godina prekasno da lokalci danas ne bi prepoznali njen istočnoeuropski naglasak, kaže nam kroz smijeh.
– Kanada je ogromna zemlja. Život na jednom i drugom kraju Kanade je vrlo drugačiji. Primjerice, kad sam jednom prilikom otišla na Prince Edward Island, osjećala sam se kao na drugom planetu. Crveni pijesak i crvena zemlja su me potpuno iznenadili – počinje svoju priču Barbara. Živi i radi u Vancouveru, gradu na zapadnoj obali Kanade. Gradu kojeg je ove godine Economist proglasio najskupljim gradom Sjeverne Amerike i 21. najskupljim gradom svijeta.
– I to je kut iz kojeg treba gledati što znači imati posao i plaću u Vancouveru. Ja radim za državnu tvrtku British Columbie, koja se razlikuje od Federalne državne tvrtke Kanade. Primjerice, mogu se lakše premjestiti iz jedne državne tvrtke British Columbie u drugu, ali ne van te provincije – priča nam Barbara. Kao i u Hrvatskoj, i u Kanadi se život ‘na državnim jaslama’ gleda kao najstabilniji posao.
– Da, gledaju se kao najstabilniji i najbolji za one koji žele imati dobru mirovinu i zdravstveno osiguranje. Većina ih je sindikalna, što znači da si manje-više zaštićen i da ćeš imati posao ako se nešto dogodi s tvrtkom. U državnim tvrtkama ljudi traže stabilnost, ali oni koji žele dobru zaradu nisu zadovoljni plaćama – priča nam Barbara. Kako je u Hrvatskoj predodžba da su državni službenici oni koji rade najmanje i uvijek imaju vremena za ‘kavicu’, upitali smo Barbaru je li tako i na njenom poslu.
– Iz mog iskustva, jako puno se radi, nema sjedenja i pijuckanja kave. Nekad se radi za vrijeme pauze i ručka i ostaje neplaćeno prekovremeno. Reputacija državnih tvrtki je da su spore i da ljudi u njima ništa ne rade. I to se događa, ali iz mog iskustva nije tako. Možda ja to tako vidim radi ekonomske krize kada država otpušta radnike, a nikog ne prima na njihovo mjesto pa onda oni koji su još tu imaju još mnogo više posla, tereta – objašnjava Barbara. Kaže kako se i dalje mnogi žele ‘uvaliti’ u državne tvrtke, ali da je to izuzetno teško jer se većinom unutar njih radnici premještaju s jednog posla na drugi pa je novim radnicima teško ‘ući’.
– Način na koji se najlakše ‘ulazi’ je kroz privremene pozicije, recimo posao od tri mjeseca. Kad država vidi kakav si radnik, produži ti ugovor ili te zaposli za stalno kad se pojavi neko mjesto. Kad sam radila za Ministarstvo financija (sad radim u Ministarstvu obrazovanja), oni su primali studente na četiri mjeseca u sklopu školskog programa. Ti studenti uče i rade u državnim tvrtkama za mali novac – kaže Barbara.
A kad smo kod malog novca, osvrnuli smo se i na ideju guvernera Narodne banke Kanade, Stephena Poloza koja je izazvala dosta reakcija u Kanadi. Poloz je predložio da mladi koji ne mogu pronaći plaćen posao rade besplatno kako bi ispunili svoj životopis.
– O njegovoj ideji imam podijeljeno mišljenje. I jesam i nisam za to. Ja sam zapravo tako i ušla u državnu firmu. U školu mi je bio uključen ‘Practicum’ od dva tjedna. Ja sam bila svjesna da je to besplatno radno iskustvo od dva tjedna meni od velike važnosti. I ako me ta tvrtka ne primi za stalno, kada je stavim u životopis ostale tvrtke će me biti spremnije primiti. Kada sam birala mjesto gdje ću odraditi tu praksu, gledala sam koje državne tvrtke su u to vrijeme zapošljavale radnike, kako bih poslije svoje prakse aplicirala za stalan posao na mjestu gdje me već znaju i koja bi u životopisu izgledala dobro, kojom bih se mogla hvaliti da sam radila u njoj – priča nam Barbara.
To se i dogodilo. Poslije ta dva tjedna su uvidjeli da je dobra radnica, no u to vrijeme nisu imali stalnu poziciju.
– Onda je poslije par mjeseci netko dao otkaz i javili su mi da traže radnika i da bi željeli da dođem na intervju za taj posao. I tako su me primili na plaćenu privremenu poziciju od tri mjeseca. Poslije ta tri mjeseca su mi produžili na još tri mjeseca. Pa onda na šest. Pa nekad tri. Pa opet šest. I tako je sve to trajalo tri godine dok nisu tražili stalnog radnika. I nakon te tri godine sam aplicirala za svoju poziciju u kojoj sam radila već neko vrijeme i dobila stalan posao. Ja čvrsto vjerujem da se tako najlakše ulazi u firme u koje je teško ući i zato podržavam riječi Stephena Poloza. To je jedna stvar. A druga je to da, ako se cilja ulazak u dobru tvrtku, onda čovjek treba ući kroz one najgore poslove i najniže pozicije koje nitko drugi (ili malo njih) želi. Dakle, ja sam živi primjer i advokat za besplatan ili volonterski rad. Međutim, treba se toga i paziti i dio mene misli da to može biti i loša stvar. Na primjer, koja tvrtka bi odbila besplatnog radnika? Iz mog iskustva, tvrtka se tako lako razmazi i ako svi rade besplatno, neće biti one koja bi onda zapošljavala za plaću. Dakle, besplatan rad bi se trebao raditi samo ako osoba za to ima vremena i ograničeno. Odnosno, radnik bi trebao prestati kad vidi da je sve naučio, a firma nije zainteresirana da ga primi za stalno. Dakle, poslije nekog određenog vremena, vrijeme je da se traži plaćen posao ili u toj firmi kroz razgovor sa šefom, ili u nekoj drugoj – zaključuje Barbara.
Datum objave: 09.11.2014.
