Autor: Lucas Dela Torre Damianovic
U prvom dijelu priče o Hrvatima u Čileu, govorili smo o počecima useljavanja i hrvatskom iseljeništvu na sjeveru i jugu zemlje. Danas opisujemo kako je nastala jedna od najvažnijih kolonija Hrvata u Čileu, ona u glavnom gradu Santiagu.
Migracije unutar zemlje zbog velike ekonomske krize
Za vrijeme Prvog svjetskog rata, naših iseljenika u Santiagu gotovo da i nema. 1914. godine ondje živi tek 245 ljudi koji se izjašnjavaju kao Austrijanci, u Austro-Ugarskom konzulatu se spominju samo ‘njemačka prezimena’. Sve ovo promijenit će se nakon velike svjetske ekonomske krize koja je započela 1929. godine.
U razdoblju između dva rata, pronađen je sintetski način proizvodnje umjetnog gnojiva, a salitra proizvedena u vrijeme ratne blokade ležala je neprodanom. Uspješni dani za čileansku salitru više se nikad nisu vratili. Tridesetih godina umirali su ‘salitreri’, gasili se tvornički pogoni i život u Pampi i sve ovo pokrenulo je najveći val migracija unutar zemlje. Bez posla su ostali deseci tisuća Hrvata. Stanovništvo se kretalo prema središtu Čilea – glavnom gradu Santiagu, luci Valparioso i ljetovalištu Vina del Mar.
Drugi razlog, osim ekonomske krize, za odlazak u Santiago, bilo je školovanje prve generacije Hrvata, koji su krenuli na studije u Santiago.
Hrvati koji su pristigli u Santiago došli su s iskustvom, većina njih sa sjevera. Lako su se uključili u trgovinu, industriju, obrtništvo. Osim promjene zanimanja, sada se i školovao veći broj hrvatske djece. Utemeljena su nova iseljenička društva, novine, sportske i kulturne institucije, kako bi se međusobno pomagalo i očuvalo zajedništvo. U kratkom roku Santiago je postao jedna od najvećih i najvažnijih naseobina Hrvata – 1952., kada su migracije prestale, ondje živi 1650 Hrvata.
Hrvatska Društva u Santiagu
1931. godine društvo ‘Jadranska Vila’ osnovale su Hrvatice. Njihov je cilj bio promovirati kulturne i humanitarne akcije. Vodile su brigu o bolesnima i nemoćnima, a u vrijeme ekonomske krize pružale su pomoć nezaposlenim iseljenicima. Uslijedilo je osnivanje mnogobrojnih drugih društava: ‘Pjevački Zbor Jadran’ (1932.), Tamburaški zbor ‘Dalmacija’ (1932.), Jugoslavenski dom (1932.), Čileansko-Jugoslavensko Kulturno Društvo (1958.). 1970. godine osnovan je Jugoslavenski Stadion (Estadio Yugoslavo), kao središte svih iseljeničkih društava u gradu.
Kad je Hrvatska postala nezavisna država, sva ova društva su promijenila ime.
Zanimljjivo je napomenuti da je u Čile nakon Drugog svjetskog rata došlo 400-tinjak Hrvata, od kojih je većina ostala živjeti u Santiagu. Oni su se držali podalje od iseljeničkih društava zbog njihove bliskosti s Jugoslavijom. Uključili su se tek kad su promijenila imena u ‘hrvatska’…
Datum objave: 29.04.2015.
