Zemlje i društva koji žive u prošlosti obično time izbjegavaju aktualnu zbilju ili su spriječeni da rješavaju suvremene probleme pa im preostaje samo krivo shvaćena prošlost. U tome se okruženju nalazi i Republika Hrvatska, i to uglavnom vlastitom krivnjom. Razloge valja tražiti u razdoblju u kojemu je svemoćna Komunistička partija zamrzla sve rasprave o prošlosti, odnosno svoje poglede na prijašnja vremena propisala kao „sveto pismo“, a oni koji su ga kršili završavali su u zatvorima ili još gore na Golom otoku.
Zbog toga je jugoslavenska historiografija ostala petrificirana do danas pa je akademik dr. Dušan Bilandžić bio u pravu kad je rekao da hrvatsku i jugoslavensku povjesnicu treba pisati potpuno iznova. No to se nije dogodilo ili točnije rečeno dogodilo samo djelomično pa pred povjesničarima ostaje golem zadatak da se tome posvete svim svojim snagama, a i to ne će biti lako jer u hrvatskom javnom životu ima previše onih koji se starih komunističkih povijesnih aksioma drže kao pijani plota.
Mi ćemo ovdje navesti neka drukčija mišljenja o hrvatskoj i jugoslavenskoj povijesti kao prilog za možebitne diskusije i time promjene gledanja na našu prošlost koje ne treba shvatiti kao zapovijed nego samo na varijante drukčijnosti koje neki mogu, a mnogi i ne trebaju prihvatiti. Možda će se neki i skandalizirati našim mišljenjima, no to ćemo pretrpjeti jer od njih ne zavisimo u bilo dijelu života.
Hrvatima se, naime, dogodilo u slobodi ono što se nije zbilo ni jednom drugom europskom narodu.
Nasljednici Komunističke partije Jugoslavije nastavili su s podrivačkim djelovanjem kao da komunizam nije pao, ali pod drugom navodno demokratskom kabanicom. Pa tako je bivši trovač blaženoga kardinala i nadbiskupa Alojzija Stepinca mogao postati predsjednikom jednog doma Hrvatskoga Sabora,(taj je hvala Bogu ukinut), a bivši premijer i dva puta izabrani predsjednik Republike bio je u jugokomunizmu jedini član Sabora koji je zagovarao utamničenje potpisnika Deklaracije o imenu i položaju hrvatskog književnoga jezika.
Sadašnji predsjednik republike odgovorio je kao iz puške na pitanje Tito ili Tuđman?
Tito, dok je svoju državu nazvao slučajnom. Takvi u demokratskim zemljama s nešto duljim stažom ne bi mogli biti ni portiri u parlamentu ili Vladi. Tuđman im je sve oprostio za što nije bio legitimiran pa je tako u Hrvatskoj izostala lustracija što nije bio slučaj ni u jednoj bivšoj komunističkoj zemlji.
Možda bi lustraciju trebalo naknadno zakonski uspostaviti i tako pomesti komunističko smeće pred vlastitim vratim . Sada sinovi ili unuci bivših komunistićkih glavešina traže zakonsko proganjanje onih koji poviču Za dom, spremni ili na bilo koji drugi način hvale NDH, Pavelića i Ustaški pokret dok jugoslavenstvo nesmetano cvjeta u ne malim djelovima hrvatskoga društva, i to najviše pod krinkom slobode mišljenja.
Mit o jugoslavenstvu toliko je uporan da je nadživio svoje umiranje u punoj javnosti kako u rojalističkoj tako i komunističkoj inačici, i to treba analizirati bez ideoloških strahova, naime trajnost nekog političkog fenomena ne govori uvijek o njegovoj ljudskoj vrijednosti. Po našem mišljenju jugoslavenstvo nije došlo slučajno, ono je bilo uvjetovano stoljetnim nastojanjima naši germanskih, mađarskih i talijanskih susjeda da nas civilizaciijski i kulturno tako izobliče da više ne budemo ono što jesmo.
Jugoslavenstvo je imalo i svoje idealističke strane jer su mnogi južnoslavenski intelektualci vjerovali da će sa Srbima lakše izaći na kraj nego s neslavenima, u čemu su se ljuto prevarili jer je srpski nacionalizam radi manjkavosti u svojoj kulturi često bio opakiji od nacionalizama ostalih naših susjeda.
Jednostavno rečeno, Hrvatima je trebalo mnogo više negativnih iskustava sa Srbima nego s ostalim nehrvatima da napokom živimo svojim životom što smo uspjeli tek nakon Domovinskoga rata, ali i tu se potajno ušuljalo jugoslavenstvo u raznim inačicama kao da Jugoslavija nije mrtva da mrtvija ne može biti.
Jugoslavenstvo treba argumentativno pobijati kao svako drugo društveno zlo, ali po potrebi čak i zakonskim sredstvima.
Drukčija i suprostavljena politička mišljenja ne smiju biti prepreka poštivanju Ženevskih protokola o vođenju rata u kojima piše da se pobjednici moraju s poštovanjem odnositi prema ratnim zarobljenicima, a pravila Međunarodnog crvenog križa sačinjavaju i upozorenje da se mrtvi protivnici moraju dostojno sahraniti.
U Njemačkoj postoji odgovarajuća organizacija koja se brine o njemačkim vojnim grobljima diljem svijeta pa i u bivšim protivničkim zemljama, a riječ je o stotinama takvih grobišta.
Kad je jednom američki predsjednik Roland Reagan posjetio Njemačku, savezni kancelar Helmut Kohl odveo ga je na jedno njemačko vojno groblje pa su mu neki zamjerili zašto je to učinio jer da su tu pokopani i neki SS-ovci, pripadnici najgorih vojnih postrojbi Trećega Reicha, a Kohl im je odgovorio kako su mrtvi svi isti glede poštovanja.
Takovo nešto trebalo bi se dogoditi u Hrvatskoj koja bi preuzela njemački model o vojnim grobljima i tek nakon toga moglo bi se ustvrditi da je u nas završen Drugi svjetski rat. Treba obnoviti domobransko-ustaška groblja i takovim ih označiti jer mrtvi nikoga ne ugrožavaju.
Ono što gotovo najviše začuđuje jest činjenica da političko gibanje u Hrvatskoj naveliko odudara od političkoga zbivanja u gotovo svim drugim europskim državama u kojima, za razliku od naše države, desničari naveliko napreduju dobivajući sve više i više glasova na parlamentarnim izborima, naravno ne uvijek, ali generalno se to može tvrditi. Kao što je zaostajala u potrazi za ostvarenjem državnosti, tako danas Hrvatska tapka na mjestu i glede rečenoga što je teško shvatiti jer Hrvati su po svojim općim političkim osebinama uvijek bili i ostali prilično konzervativni. Danas je teško objasniti zašto se na stotine tisuća Hrvata oduševljavaju porukama Thompsonovih pjesama dok na izborima daju svoje glasove ljevičarskim postjugovićima iliti antitompsonovcima.
Bili bismo zahvalni ako bi nam netko protumačio tu političku shizofreniju hrvatskog biračkoga tijela.
Kad govorimo o jugoslavenstvu onda ga možemo usporediti s velikonjemstvom koje je bilo kratko i opterećeno strahovitim zločinima. U Njemačkoj i Austriji velikonjemstvo se zakonski pobija ako, kao prvo sadrži širenje nacističke ideologije, potom nijekanje Holokausta i na kraju zagovaranje Anschlussa, priključenja Austrije Njemačkoj. Tko se ogriješi o navedeno biva izložen sudskim sankcijama sve do zatvorskih kazni.
Takovo što bi trebalo uvesti i u Hrvatsku kad je riječ o jugoslavenstvu. Ne treba se bojati da će nam to netko iz inozemstva zamjeriti jer usporedbe između neojugoslavenstva i neonacizma više su nego očite.
Kao što nacizam ima svoj Auschwitz tako i jugoslavenstvo ima svoj Bleiburg s križnim putevima, svoj Goli otok i svoje tamnice diljem SFRJ-ta.
Jugoslavenstvo je imalo svoje korijene u sveslavenstvu, ali potonje su Rusi shvaćali posve drukčije od ostalih slavenskih naroda pa je tako veliki ruski pjesnik Aleksandar Puškin sveslavenstvo označio kao rusku rijeku u koju će se prije ušća slivati sve rijeke ostalih slavenskih naroda, dakle ni riječi o ravnopravnosti malih i velikih slavenskih naroda.
Zanimljivo je naglasiti da je službeni jezik na sveslavenskim kogresima bio – njemački jer je većina delegata dolazila iz Austro-Ugarske monarhije u kojoj je njemački bio najrasprostraniji jezik. I za vrijeme Drugog svjetskoga rata Sovjeti su forsirali slavenstvo kao „pogonsko gorivo“ za solidarnost sa sovjetskim narodima, uglavnom s ruskim narodom, u njihovoj borbi protiv nacističkih, dakle njemačkih agresora koji su došli gotovo na puškomet udaljenosti od Moskve.
Bilo kako bilo, sličnosti južnoslavenskih jezika i kultura ne obvezuju na oživljavanje Jugoslavije u bilo kojoj inačici jer imamo Europsku Uniju u kojoj su se približile njezine države članice sa svim svojim posebnostima ali i sličnostima u kulturi, jeziku i civlizacijskim postignućima pa bi bilo kakva nova Jugoslavija bila suvišna da ne može biti suvišnija.
Dakle, svaki pokušaj da se preko „jugosfere“ i „regiona“ oživi SFRJ mora biti ugušen u klici, što će biti pravilno shvaćeno i u drugim kulturnim i civilizacijskim sredinama jer takvih pokušaja s drukčijim sadržajima ima i u ostaloj Europi, no tu se ne govori o ujedinjenju švedskog s norveškim ili španjolskog s portugalskim ili bugarskog s makedonskim premda su sličniji jedni drugima, nego hrvatski sa srpskim.
U hrvatskom slučaju zaprepašćuje da su neke knjige s izrazitim traženjem „zajedničkoga jezika“ izašle u Zagrebu uz financijsku pomoć hrvatske vlade koja je time prekršila vlastiti ustav u kojemu se hrvatski proglašava jedinim službenim jezikom, ili ih nadležni ministar nije pročitao, primjerice pamflet jedne malo poznate „jezičarke“ pod naslovom „Jezik i nacionalizam“ u kojemu niječe postojanje posebnog hrvatskoga jezika.
Ono što se u toj agresivnosti odnosi na hrvatski jezični standard vrijedi i za druga kulturna i uljudbena postignuća hrvatskoga naroda kojemu se time oduzima suverenitet i radi na njegovu poništavanju kakvo sad „prakticira“ Rusija protiv Ukrajine.
Početak nijekanja nacionalne posebnosti nekome narodu što, kako rekosmo, sada rade Rusi u svojoj agresiji protiv Ukrajine, a do Domovinskoiga rata činili su Srbi u propagandi i lokalnim ratovima protiv hrvatskoga naroda, biva redovito nastavljen općim velikim ratom koji na području bivšeg SFRJ-a još nije započeo, ali nije isključeno da ne će izbiti ako se Beogradu pruži prilika da ga rasplamsa.
Svakome mora biti razvidno da se Srbija pod vodstvom Aleksandra Vučića ubrzano naoružava premda joj nitko ne prijeti ratom, što znači da bi ga ona mogla započeti u „zgodnom trenutku“ ako Rusija svlada Ukrajinu, a sve pod lažnom optužbom kako se u Hrvatskoj narušavaju prava srpske nacionalne manjine.
S takvom je optužbom glede ruskog jezika započela ruska agresija protiv Ukrajine.
Hrvatsko vodstvo nikad ne bi trebalo zaboraviti taj ili neki njemu sličan scenario prema narodnoj izreci o lopovu koji viče „držite lopova“, dakle s riječima koje bi bile podesne da skrenu pozornost sa svojih lopovskih postupaka, koji su u tijeku ili se u tišini pripremaju.
Autor: CroExpress, Hina Datum objave: 10.11.2025.
