Tko ovih dana i tjedana prati prilike u Hrvatskoj, Europi i svijetu podvrgnut je stalnoj i brzoj promjeni emocionalnih temperatura iz vrućega u hladno, i obratno. Tko se kao Hrvat/ica ne bi poveselio sjećanju na diplomatsku priznanje Republike Hrvatske od većeg broja država članica Europske Zajednice čime je naša Republika postala pripadnica svjetskoga društva neovisnih i suverenih država.
Istoga dana prije 30 godina završena je mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja u hrvatski državnopravni sustav. Prema riječima predsjednika Franje Tuđmana, međunarodno priznanje Hrvatske bit će „upisano zlatnim slovima u hrvatsku povjesnicu.“ No odmah iza toga postavlja se pitanje je li Hrvatska iskoristila ta tri desetljeća za unapređenje svoje demokracije, svoga gospodarstva i svoje kulture.
Odgovor bi mogao glasiti: tek djelomično
Krivnju za to kretanje „puževim koracima“ moramo preuzeti mi kao narod, odnosno u najvećoj mjeri oni koji od tada do danas drmaju Republikom Hrvatskom, od vlade do oporbe, od gospodarstvenika do medijskih djelatnika, od pravosuđa do vjerskih zajednica itd. Možemo dodati da su za to „puzanje“ krivi i međunarodni čimbenici, ali ni u kojem slučaju pretežito. Hrvatska je na svoj put prema oživotvorenju državne neovisnosti i povoljnog društvenoga razvitka startala pod vrlo nepovoljnim okolnostima u ratu sa srpskim agresorom i stoga sputana u ekonomiji, ali i sama je kriva jer je dopustila da je pojednici temeljito opljačkaju u procesu privatizacije društvene imovine. Taj proces traje do danas.
Usputno je prodala strancima gotovo sve bisere hrvatskoga gospodarstva i svoje medije dala u ruke stranim kompanijama. Hrvatska je također deindustrijalizirana, svoj ekonomski razvoj suzila je na više manje samo turizam i neke uslužne djelatnosti. Dakle uz radost priznanja spopada je i tuga da nije ni izdaleka iskorstila sve mogućnosti svoje neovisnosti.
U Hrvatskoj caruju korupcija, kleptomanija, nepotizam i pravosudna neučinkovitost. Sve to proizvodi beznađe i bezperspektivnost pa mladim i školovanim ljudima ne preostaje ništa drugo nego odlazak u inozemstvo, čak ne samo prema onoj izreci „trbuhom za kruhom“ nego radi gubitka svake nade u pravednije i bogatije društvo. Rezultati popisa stanovništva s manjkom od oko 400 000 stanovnika zorno pokazuju da Hrvatska više nije „lijepa naša“ nego opustošena zemlja i tamo gdje bi mogla biti „raj na zemlji“, u Slavoniji primjerice za koju se govorilo da bi mogla hraniti oko deset milijuna ljudi, a danas su njezina sela i gradovi poluprazni kao što su bili u nekim zemljama nakon pošasti kuge i kolere u srednjovjekovlju.
U Hrvatskoj samo tri grada imaju više od sto tisuća stanovnika, a manjak pučanstva zabilježen je i u turističkim predjelima u kojima se inače živi bolje nego u ostalim dijelovima naše Republike.
Hrvatski političari nemaju suvislih prijedloga kako zaustaviti masovno iseljavanje svojih sugrađana u bijeli svijet. Oni su odavno bili upozoreni na to da se približava demografska katastrofa ali nisu našli ni približne odgovore kako je barem usporiti.
Hrvatska u tome nije osamljena
Nakon ulaska u Europsku Uniju niz njezinih novih članica kao Poljska, Rumunjska i Bugarska bile su izvrgnute masovnom iseljavanju svojih građana u bogatije zemlje Unije. Dok Bugarska i Rumunjska još pate od toga Poljska je našla lijek za povratak svojih ljudi pametnim iskorištavanjem europskih fondova i još pametnijom uporabom tih financijskih sredstava u svome gospodarstvu, premda se Varšava odavno nalazi u sukobu s Bruxellesom u nizu političkih nesuglasica.
Zašto Hrvatska ne bi učila od poljskog primjera?
I neke razvijenije zemlje EU-a zaustavile su svoje demografsko nazadovanje pa bi Hrvatska i od njih mogla svladati neke lekcije kako se to radi. Nije u pitanju samo novac nego stvaranje uvjeta života i rada u kojima veze i vezice, korupcija i podmićivanje ne će igrati veliku ulogu. No to je proces koji bi mogao trajati godinama i desetljećima, ali treba ga započeti.
U isto vrijeme dok s nevjericom gledamo na rezultate popisa stanovništva u Hrvatskoj, Europa se prema mišljenju nekih ozbiljnih analitičara nalazi pred mogućnošću izbijanja rata između Rusije i Ukrajine na koju NATO još nema odgovora. Europa i svijet bore se protiv pandemije korona virusa, ulicama velikih gradova demonstranti se protive odlukama svojih vlada u suzbijanju te pošasti, a gospodar Kremlja Vladimir Putin ultimativno zahtjeva od NATO-a ne samo da zaustavi svoje širenje prema istoku nego da se povuče i iz onih država koje su postale njegovim članicama poslije propasti europskoga komunizma.
Amerika i Rusija pregovaraju o tome bez sudjelovanja slobodnih europskih država. Sam NATO nema formuliranu politiku reagiranja na ruske prijetnje vojnom silom na ukrajinsko-ruskoj granici osim ekonomskih sankcija koje Rusija može izdržati jer je navikla na bijedu. Sve to podsjeća na prilike prije izbijanja Drugoga svjetskoga rata kad je nacistička Njemačka organizirala granične provokacije presvlačenjem svojih vojnika u poljske odore kako bi na njemačko-poljskoj granici na to reagirala invazijom svojih kopnenih i topovskom vatrom svojih pomorskih snaga.
Ta je taktika bila uspješna: započeo je Drugi svjetski rat sa svojim stravičnim posljedicama za Europu i svijet. Netko misli da Putin ne zna što radi, da ne poznaje povijest, ali u to nismo sigurni. Zasad izgleda da želi pokoriti Ukrajinu kojoj odavno osporava nacionalnu posebnost pa bi ruski rat protiv susjedne države zapravo mogao biti od strane Moskve proglašen „policijskom akcijom čišćenja svoje ukrajinske zemlje od fašističkih bandi“. A Hrvatska bi u tome mogla biti neposredno pogođena jer gotovo graniči s Rusijom, (da, ovo ste dobro pročitali) odnosno s njezinim ispostavama u Srbiji i Srpskoj, samo stotinjak kilometara udaljenosti od Zagreba. Možda bi došla u pitanje i 5. točka suradnje unutar NATO-a prema načelu jedan za sve, svi za jednoga. Rat koji bi izazvala Rusija ne bi stao na ukrajinskoj granici nego bi se proširio cijelom Europom, a možda i svijetom, i onda bi Hrvatska nakon toga pripadala prošlosti.
‘Slučaj Đoković’
Svjetski mediji ovih su dana zatrpani „slučajem Đoković“ to jest natezanjem između svjetskog teniskoga prvaka Novaka Đokovića i australskih vlasti oko njegova sudjelovanja u Australian Openu na kojemu je htio potvrditi svoje vrhunsko mjesto u tenisu, a to će mu biti onemogućeno jer mora napustiti peti kontinent radi toga što se nije cijepio i naveo nekoliko krivih podataka u svojoj molbi za vizu. Možda su Australci bili prestrogi prema srpskom športskom idolu, ali budući da je njihova zemlja bila tako konzekventna i prema svojim građanima pa su neki morali čekati nekoliko tjedana karantene da uđu u svoju zemlju, zašto onda ne bi takvu strogost trenirali i prema jednom Srbinu.
Reagiranje u Đokovićevoj domovini bilo je više nego čudno. Njegov otac usporedio je svoga sina s Isusom. A to nije ni čudno kad Srbi tvrde da je Bog – Srbin, prema onoj njihovoj pjesmici: „Srpsko je nebo plave boje, na njemu sedi Srbin Bog, a oko njega anđeli Srbi, slave Srbina Boga svog…“
Prije nekoliko mjeseci jedna srbijanska „vidjelica“ tvrdila je da je u snu vidjela Isusa i da se zvao Milutin. No taj teološki izlet nije bio dovoljan Đokovićevu ocu koji je Novaka uzdigao i na „vođu slobodnoga sveta“ iza kojega stoji ne samo Srbija nego i Kina, Rusija, Indija, Afrika, Azija, latinska Amerika i svi ostali na zemaljskoj kugli osim, naravno, Australaca. U ovu antiaustralsku kampanju uključio se i srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić davši svu svoju podršku „velikom sinu srpskoga naroda Novaku.“
Neki su tenisači bili uz Novaka Đokovića, ali i neki protiv njega jer je očito ne samo zabrljao ispunjavajući formulare za dobivanje australske vize nego i svojim stavom da se nikako ne će cijepiti što bi itekako narušilo političku volju australske vlade da samo što većom procijepanošću može spasiti naciju od velikih žrtava. Prešutno se s Australijom na istoj liniji nalazi i većina vlada diljem svijeta. Nema druge nego se na taj način boriti protiv Covida 19, dok Novak misli da se snagom volje može svladati ta bolest.
Nažalost i neki hrvatski tenisači podržali su srbijanskoga športskog idola što im ne služi na čast, premda se izgovaraju kako je on navijao za hrvatsku nogometnu vrstu i nije davao antihrvatske izjave u stilu nekih drugih srbijanskih športskih asova, u čemu se varaju jer Novak je za vrijeme Miloševića itekako bio na njegovoj liniji ističući da mu „otac potječe s Kosova, te kolijevke srpske nacije.“ Kasnije se malo povukao s te crte no stalno je isticao kako je „ponosan Srbin“ kao da slučajno rođenje u jednom narodu može biti povod za ponos.
Novak Đoković spada među velike športske osobnosti, višestruki je milijunaš, ima palaču u Španjolskoj, mjesto boravka u Monte Carlu radi poreskih povlastica i štošta drugo što ga stavlja među privilegirane pojedince no to nije razlogom da se ne bi cijepio kao i ostali športski velikani kako bi pokazao „običnim ljudima“ da je to jedini način da se sačuva zdravlje u borbi protiv pandemije koronom virusa. Očito tu ima krive savjetnike, a pogotovo one koji njegov privatni inat povezuju sa srpski nacionalizmom koji je nanio toliko nevolje nesrpskim narodima u jugoistočnoj Europi. „Slučaj Đoković“ bi za Hrvate trebao biti sporedan jer sve ostalo o čemu se govori ovih dana i tjedana među Hrvatima mnogo je opasnije za njihov opstanak nego australsko izbacivanje srbijanskog športskog idola s teniskih igrališta na petom kontinentu.
Autor: CroExpress, Gojko Borić (Köln) Datum objave: 20.01.2022.
