Srijeda, 18. studenoga 2026.

Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje

Evanđelje: Lk 19, 11-28

Svakomu koji ima još će se dati, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima.

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Kaza Isus prispodobu — zato što bijaše nadomak Jeruzalemu i oni mislili da će se umah pojaviti kraljevstvo Božje. Reče dakle: ‘Neki je ugledan čovjek imao otputovati u daleku zemlju da primi svoje kraljevstvo pa da se vrati. Dozva svojih deset slugu, dade im deset mna (talenata) i reče: ‘Trgujte dok ne dođem.’ A njegovi ga građani mrzili te poslaše za njim poslanstvo s porukom: ‘Nećemo da se ovaj zakralji nad nama.’

Kad je on primio kraljevstvo i vratio se, naredi da mu dozovu one sluge kojima je predao novac da sazna što su zaradili.

Pristupi prvi i reče: ‘Gospodaru, tvoja mna donije deset mna.’ Reče mu: ‘Valjaš, slugo dobri! U najmanjem si bio vjeran, vladaj nad deset gradova!’ Dođe i drugi govoreći: ‘Mna je tvoja, gospodaru, donijela pet mna.’ I tomu reče: ‘I ti budi nad pet gradova!’

Treći, opet, dođe govoreći: ‘Gospodaru, evo ti tvoje mne. Držao sam je pohranjenu u rupcu. Bojao sam te se jer si čovjek strog: uzimaš što nisi pohranio, žanješ što nisi posijao.’

Kaže mu: ‘Iz tvojih te usta sudim, zli slugo! Znao si da sam čovjek strog, da uzimam što nisam pohranio i žanjem što nisam posijao? Zašto onda nisi uložio moj novac u novčarnicu? Ja bih ga po povratku podigao s dobitkom.’

Nato reče nazočnima: ‘Uzmite od njega mnu i dajte onomu koji ih ima deset.’ Rekoše mu: ‘Gospodaru, ta već ima deset mna!’ ‘Kažem vam: svakomu koji ima još će se dati, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A moje neprijatelje — one koji me ne htjedoše za kralja — dovedite ovamo i smaknite ih pred mojim očima!’«

Rekavši to, nastavi put uzlazeći u Jeruzalem.

Riječ Gospodnja.

Ne zakopaj ono što ti je Bog povjerio!

Postoji nešto što čovjek vrlo lako zaboravi: ništa od onoga što imamo nije potpuno naše. Život nam je darovan. Vrijeme nam je darovano. Obitelj, zdravlje, sposobnosti, vjera, svećenički poziv, prijateljstvo, mogućnost da ljubimo i činimo dobro – sve je to povjereno našim rukama. Nismo vlasnici života, nego njegovi upravitelji. Jednoga dana pred Gospodinom ćemo se susresti s pitanjem što smo učinili s onim što nam je povjerio.

Upravo o tome govori današnje Evanđelje.

Isus pripovijeda o gospodaru koji svojim slugama daje određeni imetak i odlazi. Ne govori im koliko moraju zaraditi, ne određuje im unaprijed kakav će biti rezultat. Samo im kaže: „Trgujte dok ne dođem.“

U tim riječima krije se ozbiljnost kršćanskoga života. Gospodin nam nije dao život da ga samo potrošimo, nego da ga učinimo plodonosnim. Nije nas pozvao da budemo pasivni promatrači svijeta, nego ljudi koji svojim životom ostavljaju trag dobra.

Zanimljivo je da gospodar ne osuđuje trećega slugu zato što je imao malo, nego zato što ono što mu je povjereno nije upotrijebio. Zakopao je dar. Sačuvao ga je, ali nije dopustio da donese plod.

I tu se trebamo zaustaviti.

Koliko ljudi danas živi upravo tako? Imaju dar ljubavi, ali ga ne pokazuju. Imaju mogućnost oprostiti, ali godinama hrane gorčinu. Imaju obitelj, ali za nju nemaju vremena. Imaju djecu, ali im ne daruju svoju prisutnost. Imaju vjeru, ali je ne svjedoče svojim životom. Imaju riječi kojima bi mogli podići čovjeka, ali ih upotrebljavaju kako bi ga ponizili.

Neki zakopaju svoju dobrotu jer su jednom bili povrijeđeni. Drugi zakopaju svoju vjeru jer su se razočarali u ljude. Treći zakopaju svoje talente jer se boje neuspjeha. A neki toliko čuvaju vlastiti mir, udobnost i sigurnost da više ne primjećuju čovjeka koji pokraj njih pati.

Ali kršćanstvo nije život zatvorenosti. Kršćanstvo je darivanje. Nije dovoljno ne činiti zlo. Potrebno je imati hrabrosti činiti dobro.

Pogledajmo samo svakodnevni život. Koliko puta možemo nazvati osamljenu osobu, posjetiti bolesnika, saslušati nekoga tko prolazi kroz obiteljsku krizu, pomiriti se s čovjekom s kojim godinama ne razgovaramo? Koliko puta možemo spriječiti nepravdu, stati uz slabijega ili zaštititi dostojanstvo nekoga koga drugi ponižavaju?

A mi često kažemo: neka to učini netko drugi.

Upravo je to opasnost trećega sluge. On nije učinio ništa. Nije se izložio, nije preuzeo odgovornost, nije riskirao. Njegov je život ostao bez ploda.

A Bog nas nije stvorio da budemo ljudi bez ploda.

Isus posebno pohvaljuje prvoga slugu riječima: „U najmanjem si bio vjeran.“ To je jedna od najvažnijih rečenica današnjega Evanđelja. Često zamišljamo da ćemo jednoga dana učiniti nešto veliko, da ćemo promijeniti svijet, pomoći mnogima, biti važni i ostaviti iza sebe veliko djelo. A zaboravljamo da se svetost najčešće događa u malim, neprimjetnim stvarima.

Majka koja strpljivo bdije uz bolesno dijete. Otac koji pošteno radi kako bi svojoj obitelji osigurao život. Stariji čovjek koji svakoga dana moli za svoju djecu i unuke. Mladić koji odbija sudjelovati u ponižavanju slabijega. Svećenik koji vjerno služi svojoj zajednici i onda kada nema priznanja. Čovjek koji se nakon svađe prvi odluči pružiti ruku pomirenja.

To su plodovi vjernosti.

Ne mora svatko biti velik pred svijetom, ali svatko može biti velik u ljubavi. Ne mora svatko imati mnogo, ali svatko može mnogo darovati.

Bog ne mjeri naš život ljudskim mjerilima uspjeha. On vidi ono što drugi ne vide: koliko smo se trudili, koliko smo ljubili, koliko smo puta ustali nakon pada i koliko smo dobra učinili kada nas nitko nije gledao.

Danas, 18. studenoga, dok se s dubokim pijetetom spominjemo žrtava Vukovara i Škabrnje, ovo Evanđelje dobiva posebnu ljudsku i duhovnu težinu.

Sjećamo se ljudi koji su u najtežim trenucima pokazali što znači biti vjeran onome što ti je povjereno. Sjećamo se majki koje su čuvale svoju djecu, očeva koji su štitili svoje obitelji, branitelja koji su stajali na braniku svoga grada, liječnika koji su spašavali živote, svećenika koji su bili uz svoj narod, susjeda koji su dijelili posljednji komad kruha.

Sjećamo se i onih koji su izgubili svoje najmilije, onih koji su ostali bez svojih domova, onih koji i danas nose rane koje nikada nisu potpuno zacijelile.

U tim danima nije se govorilo o velikim riječima. Govorilo se djelima. Netko je pružio ruku ranjeniku, netko je otvorio vrata svoga doma, netko je podijelio posljednji zalogaj, netko je ostao uz čovjeka koji je umirao.

U tim trenucima vidjelo se koliko čovjek može biti velik kada ljubav postane jača od straha.

Ali današnje Evanđelje ne dopušta nam da ostanemo samo na sjećanju. Ono nas pita što ćemo mi učiniti s nasljeđem njihove žrtve.

Što smo učinili sa slobodom koja nam je darovana? Jesmo li postali bolji ljudi? Jesmo li naučili više cijeniti obitelj, život, mir i dostojanstvo svakoga čovjeka? Jesmo li spremni graditi društvo u kojemu neće biti poniženih, odbačenih i zaboravljenih?

Ne smijemo dopustiti da se žrtva pretvori samo u svečane govore, vijence, svijeće i jedan dan u godini. Sjećanje mora postati odgovornost. Ljubav prema domovini mora se vidjeti u poštenju, radu, brizi za obitelj, poštovanju čovjeka i zauzimanju za istinu.

Najveća zahvala onima kojih se danas sjećamo jest da svojim životom ne iznevjerimo vrijednosti za koje su mnogi položili svoje živote.

U završetku prispodobe gospodar se vraća i traži obračun. To je ozbiljna slika našega susreta s Bogom. Naš život ima cilj, a naše vrijeme nije beskonačno.

Jednoga dana neće nas pitati koliko smo imali novca, koliko smo bili poznati, koliko smo ljudi imali oko sebe ni koliko smo se puta pojavili pred drugima. Pitat će nas što smo učinili s ljubavlju koju nam je dao.

Jesmo li nahranili gladne? Jesmo li pohodili bolesne? Jesmo li tješili žalosne? Jesmo li oprostili? Jesmo li bili uz one koji su trpjeli? Jesmo li svoju vjeru pretvorili u život?

Možda ćemo tada shvatiti da smo mnogo vremena potrošili na nevažne stvari, a premalo ga darovali ljudima koje smo trebali ljubiti.

Možda ćemo se sjetiti čovjeka kojemu nismo oprostili, poziva koji nismo uzvratili, bolesnika kojega nismo posjetili, suze koju nismo primijetili.

Zato je današnje Evanđelje poziv na buđenje. Još imamo vremena. Još možemo učiniti dobro. Još možemo promijeniti svoj odnos prema Bogu i čovjeku. Još možemo izgovoriti oprosti, hvala i volim te.

Krist ne traži savršen život bez pogrešaka. On traži srce koje se ne zatvara, čovjeka koji ne odustaje od dobra i učenika koji svoje darove stavlja u službu ljubavi.

Nemojmo zakopati ono što nam je Bog povjerio. Jer dar koji zadržimo samo za sebe ne donosi plod, a dar koji podijelimo postaje blagoslov drugima.

I možda je upravo to najvažnije pitanje današnjega Evanđelja: kada se Gospodin vrati, hoće li u našem životu pronaći tragove ljubavi?

Hoće li pronaći ljude koje smo podigli, suze koje smo obrisali, oproste koje smo darovali, rane koje smo pokušali iscijeliti i dobro koje smo učinili?

Neka naš život ne bude samo prolazak kroz vrijeme, nego svjedočanstvo vjere. Neka naše ruke ne budu prazne od dobrih djela, naše srce prazno od ljubavi, a naša vjera prazna od života.

Jer nije najveće bogatstvo ono što smo sačuvali za sebe, nego ono što smo iz ljubavi darovali drugima.

I na kraju, kada stanemo pred Gospodina, neka nam može reći:

„Valjaš, slugo dobri! U najmanjem si bio vjeran.“


Autor: CroExpress/Senko Antunović, Balingen, Njemačka Datum objave: 18.11.2026.