Autor: CroExpress/Damir Lacković
Mi iz ‘tamo nekih godina’ se sjećamo pjesama o ‘nečijem putu i kletvi da s tog puta nećemo skrenuti’. Da, pjevalo se to ‘od Vardara pa do Triglava’…
Jedan veliki hrvatski pjesnik je odavna zaključio: ‘Stalna na tom svietu samo miena jest!’ Iliti drugim riječima rečeno, stalna je samo promjena.
Kao matematičar se cijeli život bavim analitikom nekih podataka iz prošlih vremena i nastojim pronaći matematičke algoritme predviđanja događaja u budućnosti. Svaki analitičar zna da se najtočnija predviđanja računaju za periode koji su bliže zadnjoj točci stvarnih podataka, a što se više od te točke udaljavamo u budućnost, to više pravac postaje zona determinističkog kaosa.
Tako je i sa životima pojedinih povijesnih persona koje su ‘utabale neke puteve’, pa neki njihovi sljedbenici bi baš tim starim putevima išli. Nažalost, svi ti gube doticaj sa stvarnošću koja je neumitan korektiv svakog pravca kretanja. I što je dalje vrijeme smrti te persone, to je veće pitanje kako bi se ta persona postavila u nekim novim povijesnim okolnostima.
Tako ima nekih koji zazivaju ‘put Tita’. Ne ulazeći uopće u prosudbu te osobe i ne zazivajući raspravu o njemu, pitanje je kojim bi danas putem Tito išao i bi li baš taj put danas odgovarao njegovim sljedbenicima. Matematika kaže da je to deterministički kaos mogućnosti uvjetovan osobnošću Tita, ali i vremenom i okolnostima koje su se od 1980. do danas dogodile.
Franjo Tuđman je još jedna važna osoba u toj povijesti i ma koliko god bilo ‘nedavno’, od njegove smrti je prošlo skoro 18 godina. Postoji njegova osobnost, no postoji i 18 godina novih iskustava. Pitanje matematičkog predviđanja sadašnjeg ‘tuđmanovog puta’ je zona determinističkog kaosa.
Možda bi sa ‘starim Tuđmanom’, koji bi da je danas živ, bio u dubokoj starosti, danas bilo bolje a možda i lošije. To je nemoguće znati.
Tako i s Račanom, Stjepanom Radićem, i inim kraljevima i knezovima prije tisuću godina.
Tuđman je ostao poznat po citatu: ‘kibi dabi’… i rekao je zapravo dobar zaključak za moj post. ‘Što bi bilo, kad bi bilo, da je bilo?’
I zato te persone i te neke godine treba tamo ostaviti gdje su se dogodile, a mi trebamo biti kreatori te neke bliske ili daljnje budućnosti. Nije problem raspraviti o bilo kojoj povijesnoj personi i njegovim zaslugama i grijesima. No ne treba o tome trkeljati svaku dan, nit ‘pjevati borbene o nekim putevima sa kojih netko skrenuti neće’… Ajmo ‘pjevati’ o putevima kojima hoćemo… to je kreativno, to se još nije dogodilo, tu ima prostora da se učini nešto bolje, pametnije, općekorisno.
Kažu da u nekoj izglednoj budućnosti neće biti novaca za mirovine po modelu generacijske solidarnosti. Iskustva pokazuju da je izdvajanje za drugi mirovinski stup premalo. Populacijska jednadžba i iteracije to jasno pokazuju. Ako čekamo tu buduću točku sloma sustava generacijske solidarnisti, ispast će da ćemo morati raditi do duboke starosti. Danas se još uvijek može utjecati na to na način da se izdvajanja za drugi mirovinsku stup povećaju.
Neke ‘povijesne persone’ bi možda čekale točku sloma sustava, pa uvele mirovine po sistemu ‘parnih ili neparnih datuma rođenja’ po kojem bi se mirovine isplaćivale u parnim mjesecima onima s parnim datumom rođenja a u neparnim mjesecima onima s neparnim datumom rođenja. Možda bi se ‘neki povijesni dasa’ zadužio kreditom, pa ‘dao narodu pare, nek živi’… Možda bi…. Možda bi…
U općem smislu dobrog funkcioniranja društva u sadašnjosti i budućnosti (prošlost je takva kakva je, samo je svatko iz svog ugla tumači na svoj način), dakle u tom općem smislu, matematika predviđanja i kreiranja može puno pomoći. Tako i nedavni slučaj sa porezom na nekretnine je bio ‘račun bez krčmara’. Svaki porez može biti dio opće dobrobiti društva ali i kočničar te dobrobiti.
Poduzetništvo kaže: uloži i zaradi da bi trošio. I to je pravi i jedini odgovor koji bi Vlada trebala uvažiti.
Fiskalna politika je opteretila društvo do te mjere da je postala kočničarem bržeg ekonomskog rasta. Ako želimo brže rasti, onda najprije treba skinuti teret da se postigne veća akceleracija (koeficijent ubrzanja rasta) i dobije inercija (koeficijent obrtaja i masa u obrtaju), pa tek onda staviti teret. To ni jedan ministar niti briselski diplomata ne zna, jer od svojih deset prstiju nikad živio nije.
Ne kažem da Premijer treba sve znati. Kažem da se treba okružiti ljudima koji znaju. Nit šef oporbe ne treba biti supermen, ali oko sebe treba imati ekipu koja ga čini takvim. Uz to, valorizirajmo racionalno te neke naše ‘povijesne persone’. I pustimo njih na njhovom putu.
Zaključimo što je bilo dobro a što nije… oni koji imaju potrebu svaki dan o tome pričati, nek razmisle o ‘opsjednutosti’. Ima i za to lijeka.
A mi trebamo pritisnuti Vladu da radi racionalno za opću dobrobit. Da ne stavlja teret ‘prije nego što se postigne veća brzina i dobije inercija’. Plenković je rekao jednu stvar koja granici s egoizmom. On bi nas educirao da bi mi prihvatili ono što je on i njegova ekipa smislila. To kaže da se smatra pametnijim od svih nas. A to, dragi Plenkoviću nije točno. Vi ste po tom pitanju početnik i nemate nas što ‘naučiti’. Jedino što trebate je pitati one koji znaju, i naučiti. Imate u rukama Hrvatsku.
Što ćete učiniti, to ovisi o vama. Možete napraviti atomsku ekonomsku reakciju i biti slavljen u nekoj budućoj povijesti. A možete nam natovariti prevelike terete i biti zaboravljena persona iz tamo neke dvehiljadeineke.
Kao sto će biti zaboravljeni mnogi premijeri u bližoj ili daljnjoj prošlosti. Premijeru, vi ste na potezu. Ako trebate savjet – ima u Hrvatskoj ljudi koji znaju i koje vrijedi pitati.
Datum objave: 13.08.2019.
