Autor: Ante Čuvalo
Nadam se da ću člančićem barem malo probuditi pozornost čitatelja na
ovoga hrvatskog neumornog svjetskog putnika pješaka, te da će ovaj
dopis nekoga ponukati istražiti, napisati i objaviti potpuniji životopis
Josipa Franje Mikulca te pronaći gdje je i kako su završili on i
njegovo blago kojeg je sakupljao toliko godina.
Unazad oko stotinu godina američke (vjerujem i drugdje) novine pisale su o tad mladom, moramo reći i veoma hrabrom, hrvatskom pustolovu Joži Mikulcu, koji se uputio pješice za pet godina obići kuglu zemaljsku. Tim putovanjem, moglo bi se reći, Joža postaje vječiti putnik. Putovao je širom kugle zemaljske, najviše pješice, barem 28 godina i proslavio se prikupljanjem preko 30.000 autografa raznih svjetskih uglednika. Neka važnija američka glasila pratila su, s vremena na vrijeme, njegov hod kroz ovaj naš bijeli svijet.
Nisam zapazio da se ovog, ako ne baš znamenitog, ali svakako zanimljivog Hrvata spominjalo među nama u Americi, svakako ne zadnjih desetljeća. Koliko se o njemu pisalo u Hrvatskoj u njegovo vrijeme i kasnije, nisam imao prigodu istraživati. To ostavljam znatiželjnima u domovini. Ovo moje upoznavanje s Mikulcem nek bude doprinos budućoj potpunijoj biografiji toga američkog Hrvata nemirna duha i uvijek spremna derati đonove novih cipela.
Joža Mikulec mi je prvi put ‘zapeo za oko’ kad sam pretraživao mikrofilmove čikaške Hrvatske Zastave i u broju od 24. prosinca 1908. pročitao prijevod članka iz dnevnika Star Journal od 23. studenog 1908. iz Pueblo, Colorado. Naime, koncem studenog 1908. Josip Mikulec je boravio u tom gradu i novine su donijele podulje izvješće o njegovu putovanju pješice od Zagreba do Puebla.
Među ostalim se veli, da je tih dana u grad Pueblo stigao Mikulec ‘mlad Hrvat’, koji je napravio ugovor s Maticom hrvatskom u Zagrebu (njezinim nakladnim zavodom) da će za pet godina proći 25.000 milja pješice i nakon putovanja napisati putopis, a Matica će mu isplatiti 50.000 kruna i izdati knjigu. Zato je Josip, veli novina, tijekom putovanja svaki tjedan slao izvješće Matici o prevaljenom putu.
Opis putovanja
Mikulec je pošao iz Zagreba 5. veljače 1906. i do dolaska u Pueblo prevalio 15.800 milja, te da je nadmašio svoj plan i raspored putovanja za 800 milja. Putovao je bez ikakvih materijalnih sredstava, jedino je prodavao razglednice i od toga kupovao hranu. A moglo bi se zasigurno dodati, da je bilo uvijek dobrih i darežljivih ljudi koji su mu priskakali u pomoć. Put iz Hrvatske našeg je Jožu vodio preko Italije, Francuske i Španjolske do Portugala. Otud je brodom otplovio u Cape Town, a odatle je otputovao u Argentinu.
Htio je preći iz Mendoze u Čile, ali zbog hladnoće i snijega u Andama, pošao je prema Buenos Airesu. Posebice je imao problema preko provincije Pampa; osim neprikladna terena za hodanje, trpio je nestašicu hrane i vode, a usput su ga orobili i razbojnici. Bilo je to 1907. godine. U Buenos Airesu Mikulec se susreo s najbogatijim Hrvatom u Argentini, brodovlasnikom Nikolom Mihanovićem, koji ga je vrlo gostoljubivo primio.
Iz Buenos Airesa je otišao u Montevideo, zatim prema sjeveru kroz Brazil (Santos, Rio de Janeiro, Vitoria, Bahia). I u Brazilu je bio orobljen, ali su mu tamo najviše jada zadavali komarci. U Brazilu se, kao radnik, ukrcao na parobrod i stigao u Philadelphiu, a odatle je pošao u Baltimor i Washington – kroz Virginiju, Zapadnu Virginiju, Kentucky i dio Ohia, Indianu, Illinois, Missouri, Kansas do Colorada. Kamo god je prolazio, tražio je razne uglednije osobe da mu dadu autograf i, u slučaju državnih i drugih službenika, da udare pečat grada, općine ili države u njegovu knjigu napravljenu za tu svrhu, a koju je pažljivo čuvao.
Članak iz Puebla donosi i Josipove pohvale Americi i Amerikancima, te veli da je Mikulec 22. studenog stigao u mjesto Springs, Colorado, i da će odsjesti kod Nikole Badovinca, te zatim nastaviti put prema zapadnoj obali, a iz Portlanda je trebao poći u Australiju, pa preko Japana (Azije), te sibirskim vlakom preko Rusije do St. Petersburga.
Opis Josipova putovanja do Portlanda i dalje još nisam uspio pronaći, ali sam pronašao članak u Chicago Daily Tribune (29. srpnja 1910.) u kojem piše da je svjetski putnik Mikulec stigao u Chicago 27. srpnja, da Hrvati za njega priređuju doček za nedjelju 30. srpnja u Nacionalnom domu na 18. ulici, te da zatim odlazi u Springfield, glavni grad države Illinois, da bi od guvernera mogao dobiti autograf, kao što je dobio od drugih guvernera kroz čije države je prolazio.
Također se navodi da je imao autentičan autograf predsjednika Amerike Tafta. Članak završava da je Mikulec dotad poderao 42 para cipela i da mu putovanje ide po planu kako je ugovorio s Maticom, i čak da je je 19 dana ispred planiranog vremena.
Iza ovog mog ‘susreta’ s Mikulcem u Chicagu, nisam mogao ništa pobliže saznati o nastavku njegova putovanja do njegove ponovne pojave u Chicagu. Gore spomenuta čikaška novina od 21. veljače 1917. (znači blizu sedam godina kasnije) piše da je Mikulec ponovo dopješačio u Chicago, da mu je propao ugovor s Maticom hrvatskom jer nije ispunio obećanja, da je počeo pisati putopis, ali se to izrodilo u romantični roman.
Ovaj put se navodi da je poderao 36 pari cipela, što bi značilo da je Mikulec, premda nije ispunio Matičine uvjete, nastavio pješačiti i dalje, te valjda iznova počeo brojati koliko je poderao cipela. Ali najvažnija vijest u članku je ta da je Mikulec dan prije, ‘nakićen duzinom’ raznih odličja na grudima, sa svojom zaručnicom Mary Medrić posjetio gradski ured za vađenje vjenčanih dozvola.
Ona je tada imala 36, a on 39 godina. Pisac članka veli da je Mikulec tad postao ‘obični čikaški ‘Joe’, umjesto hrvatskog ‘Jože’’ i da će mladi par živjeti na adresi 1332 W. 18. ulica, Chicago. Usput, u tom dijelu grada bila je jedna od tadašnjih velikih hrvatskih naseobina. Dakle, bilo bi za očekivati da se sad Joe Mikulec oženio, smirio i nastavio ‘normalan’ život među Hrvatima u ovom gradu. Ali, novinar se prevario, on je i dalje ostao ‘hrvatski Joža’ i nastavio putovati svijetom.
Naime, New York Times od 2. rujna 1923. donosi članak o Josephu Mikulcu, ‘sakupljaču autografa’. Članak ističe da je Mikulec dva puta obišao svijet pješice, sakupljajući autografe uglednijih osoba kamogod je prolazio. Tih dana je bio u New Yorku i njegovu ogromnu, kožom uvezanu knjigu s autografima (koja je tad težila 57 funti) potpisao je gradonačelnik John F. Hylan, kao i važnije osobe iz poslovnih krugova, kazališta, politike i drugi.
U knjizi su bili potpisi američkih predsjednika T. Roosevelta, W.H. Tafta, W. Wilsona, W.G. Hardya i C. Coolidgea, kao i mnogih drugih uglednika: Lloyd George, Lord Curzona, Princa od Walesa, predsjednika Kine, admirala Togoa, J. Pierpont Morgana, raznih senatora, guvernera, ambasadora itd.
Članak donosi sažetak priče o njegovu prvom putovanju i dodaje da je Jožin stalan boravak u to vrijeme (rujan 1923.) bio u Philadelphiji i da je u prosincu 1910 postao američki državljanin, te da je otada, to jest od 1910. do 1923. obišao sljedeće zemlje: Australiju, Novi Zeland, Kinu, Japan, Indiju, Egipat, Svetu Zemlju i Južnu Afriku. Mikulec je za novine izjavio da je već umoran, da se želi smiriti i otpočeti ‘normalan’ život na kakvoj manjoj farmi u američkim plodnim ravnicama, a da bi knjigu sa autografima želio vidjeti u kakvu muzeju. Ali, ipak je želja za putovanjem pobijedila pa je Joža tada iz New Yorka krenuo prema zapadu.
Samo dva i pol mjeseca kasnije (20. studenog 1923.) New York Times opet donosi članak o Joži, ovaj put malo podulje štivo. Veli se da je Joža ponovo stigao u New York noseći svoju knjigu od 2.896 stranica i tešku 58 funti. Joža je došao u grad i odmah posjetio tvrtku Rosenbach, trgovinu rijetkih knjiga, da bih unovčio dragocjene autografe. Glavni mu je razlog za prodaju bio umor od nosanja te velike knjižurine. Zanimljivo je da ga je u trgovinu pratio novinar New York Timesa, koji opisuje Jožu i njegovo podrijetlo.
Novinar dalje piše da je Joža vječiti putnik, nabraja iskupljene autografe znameniti ljudi, kako se Joža žali da nije uspio dobit autograf ni jednog kralja, itd. Mikulec je tražio 10.000 dolara za knjigu a vlasnik Dr. Rosenbach je prosudio da je to realna cijena, ali da se on ne bavi takvim knjigama, nego mu je preporučio posjetiti Henry E. Huntingtona u Kaliforniji, koji bi možda otkupio knjigu ove vrste. Mikulec se uhvatio za glavu i kazao da ima Huntingtonov autograf, ali da mu nije palo na pamet ponuditi mu knjigu kad je bio kod njega.
Jožu Mikulca ponovo susrećemo u New York Timesu 30. listopada 1927., ali ovaj put novina donosi samo njegovu fotografiju na kojoj znatiželjnim prolaznicima na ulicama Berlina pokazuje svoju ogromnu knjigu autografa. To znači da Joža nije prodao knjigu i da se nije smirio, kako je priželjkivao dok je bio u New Yorku četiri godine ranije, nego je nastavio putovati svijetom.
Zadnji članak o njemu kojeg sam mogao pronaći u New York Timesu je od 29. travnja 1928., a naslovljen je ‘Čovjek 28 godina na turneji skupljanja autografa’. Podnaslov glasi: ‘Vozi u posebnim kolicima 55 funti težak svezak koji sadrži 30.000 potpisa.’
Članak navodi da je Joža tada imao 50 godina, da je iz Hrvatske, da je prije 28 godina pošao po svijetu skupljajući autografe poznatih osoba i da knjiga sadrži potpise nekoliko europskih vladara, devet američkih predsjednika i mnogobrojnih glasovitih umjetnika, pisaca, glumaca, znanstvenika, političara, vjerskih uglednika itd. Knjigu je vozio na posebno sagrađenim kolicima, ali ju je ipak morao na leđima nositi u urede osobama od kojih je tražio potpis. Josip izjavljuje da je prošao stotine tisuća milja i da nastavlja svoje putovanje svijetom prikupljajući autografe.
Zahvaljujući internetu (boards.ancestry.co.uk) nalazimo sljedeće podatke: Josip Franjo Mikulec rođen je 15. siječnja 1878. u selu Krušljevu od oca Josipa Mikulca i majke Kate r. Novosel iz istog sela. Također se, u istom izvoru, navodi da je Mikulec došao u Ameriku 1905. i da je oženio Annu Stiopu 20. lipnja 1908. u Westfieldu, Chautauqua County, NY, a da na molbi za američko državljanstvo (rujan 1910.) piše da nije oženjen.
U članku u New York Timesu od 2. rujna 1923. se kaže da je rođen u Stubici, Krušljevu selo je nedaleko od Stubičkih toplica. Nadalje, članak iz 1928. navodi da Josip putuje već 28 godina, ako je to točno onda je on mogao biti u Americi i prije 1905., a zatim se vratiti u Hrvatsku i dogovarati s Maticom putovanje oko svijeta, koje je otpočeo 5. veljače 1906.
Vjerovati je da je Joža ipak bio barem malo upoznao svijet prije nego se poduzeo poći pješice oko kugle zemaljske. Što se tiče ženidbe, ako je sklopio brak s Annom Stiopu, rumunjskom pjesnikinjom koja je iz Rumunjske krenula pješice u svijet u svibnju 1905., izgleda da brak dvoje svjetskih lutalica nije trajao dugo i Josip se ponovo ženio 1917. u Chicagu.
Kako rekoh na početku, ovo je samo mali doprinos biografiji jednog Hrvata, vječitog pješaka lutalice po svijetu. Nameću se mnoga pitanja na koja bi trebalo odgovoriti, kao na primjer: gdje i kada je umro, da li je imao potomstvo, koje je sve zemlje propješačio, da li postoje izvješća koja je slao (ako je slao) Matici, a posebice gdje i kako je završila ta ogromna Jožina knjiga s autografima? Ako se pronađu detalji o Jožinim putovanjima i autografima, vjerujem da bi njegovo ime moglo i trebalo biti u knjizi Guinness World Records.
Nakon objave članka saznao sam da se ogromna Mikulčeva knjiga, kolekcija potpisa itd., nalazi kod potomaka njegove obitelji u rodnom mu selu.
Datum objave: 12.07.2014.