Postoje trenuci u kojima jedna vijest prestaje biti samo informacija i postaje ozbiljno upozorenje cijelom društvu. Objavljeno priopćenje vlč. Željka Lovrića, župnika Župe sv. Leopolda Bogdana Mandića u zagrebačkom Voltinu, u kojemu govori o prijetnjama, fizičkim napadima, dugotrajnom zastrašivanju i svojoj odluci da se do daljnjega povuče iz pastoralne službe, otvara bolnu temu ljudske ranjivosti, sigurnosti, solidarnosti i odgovornosti prema čovjeku koji je svoj život posvetio služenju drugima.
Prema vlastitim riječima, vlč. Lovrić u posljednje je vrijeme bio izložen ozbiljnim prijetnjama i fizičkim napadima, zbog čega je duboko potresen i preplašen. U svojem priopćenju navodi da se slučajem bavi policija te da se, u okolnostima u kojima ne zna tko stoji iza napada i zbog čega se oni događaju, više ne osjeća sposobnim u miru i punoj snazi obavljati svoju pastoralnu dužnost. Najavljuje privremeno povlačenje iz župnog života, zahvaljuje ljudima koji su mu pružili podršku i poziva svoje vjernike da ga nose u molitvama.
Ovo je prije svega ljudska priča o čovjeku koji priznaje da je dosegnuo granicu vlastite izdržljivosti. Iza svećeničkog poziva ne stoji bezosjećajna figura koja mora uvijek biti snažna, nego čovjek s vlastitim osjećajima, ranama, strahovima i potrebom za sigurnošću. Svećenik je onaj kojemu ljudi dolaze sa svojim brigama, obiteljskim tragedijama, bolestima, gubicima i pitanjima na koja često nema jednostavnih odgovora. On sluša, tješi, moli, prati i nastoji biti oslonac drugima, ali i njegovo srce može biti ranjeno, njegova sigurnost narušena, a njegova snaga iscrpljena.
Zato je važno razumjeti da priznanje straha nije priznanje poraza. Čovjek koji kaže da je potresen ne odriče se svoje vjere, nego iskreno govori o svojoj ljudskosti. Svećeničko ređenje ne oduzima čovjeku pravo na zaštitu, mir i dostojanstvo. Naprotiv, upravo zato što je svećenik pozvan služiti ljudima, zajednica bi trebala razumjeti koliko je važno da i on ima uvjete u kojima može živjeti i djelovati bez straha za vlastitu sigurnost.
U kršćanskom životu često govorimo o križu, žrtvi i predanju, ali pritom nikada ne bismo smjeli zaboraviti da Krist nije pozivao ljude da opravdavaju nasilje niti da šutke podnose nepravdu. Isus je znao što znači biti odbačen, nepravedno optužen, ponižen i izložen nasilju. Njegova ljubav nije bila ravnodušnost prema zlu, nego potpuno predanje istini i čovjekovu spasenju. Stoga se ni svećenikova patnja ne smije promatrati kao nešto što treba jednostavno prihvatiti i prešutjeti zato što je riječ o čovjeku Crkve.
Vlč. Lovrić u svojem je priopćenju otvoreno govorio o tome koliko su ga prijetnje i zastrašivanje potresli.
Njegove riječi treba čuti s ozbiljnošću i suosjećanjem. Kada netko javno kaže da se boji i da se više ne osjeća sposobnim mirno obavljati svoju službu, potrebno je pokazati ljudsku blizinu, omogućiti mu odgovarajuću zaštitu i ozbiljno pristupiti svim navodima o mogućem nasilju.
Istodobno, odgovornost prema istini zahtijeva da se okolnosti događaja utvrde na temelju dokaza i rezultata policijskog postupanja. Svećenikove javno iznesene tvrdnje o prijetnjama i napadima zaslužuju ozbiljnu pozornost, ali identitet počinitelja, motivi i pojedinosti događaja ne smiju se unaprijed proglašavati utvrđenima. Takav pristup ne umanjuje njegovu bol niti relativizira ozbiljnost onoga što je opisao, nego čuva dostojanstvo svih uključenih i omogućuje da pravda počiva na istini.
Nasilje i zastrašivanje nikada nisu prihvatljiv način rješavanja sukoba. Različita mišljenja, neslaganja, osobne netrpeljivosti ili nezadovoljstvo ne daju nikome pravo da ugrožava drugoga. Ako su se dogodili napadi i prijetnje koje vlč. Lovrić opisuje, tada je potrebno da se oni istraže, da se ugroženom čovjeku pruži zaštita i da svatko za koga se dokaže odgovornost snosi zakonske posljedice. U uređenom društvu pravda se ne ostvaruje osvetom, nego istinom, dokazima i odgovornim postupanjem nadležnih institucija.
Posebno dirljiv dio njegova priopćenja jest zahvalnost čovjeku koji mu je, prema njegovim riječima, tijekom protekla dva mjeseca vjerovao, pružao podršku i bio mu stvarna pomoć. U toj zahvali prepoznajemo koliko čovjeku znači kada ga netko ne ostavi samoga u trenutku straha. Ponekad jedna osoba koja nas sasluša, koja ozbiljno shvati naše riječi i koja nam pruži konkretnu pomoć postane važan oslonac u razdoblju kada se sve drugo čini nesigurnim.
Takva ljudska blizina ne zahtijeva velike riječi ni javne izjave. Ona se pokazuje prisutnošću, strpljenjem, povjerenjem i spremnošću da pomognemo kada je pomoć potrebna. Upravo su to vrijednosti koje bi trebale obilježavati svaku kršćansku zajednicu. Župa nije samo prostor u kojemu se slavi sveta misa, nego zajednica ljudi pozvanih živjeti Evanđelje u svakodnevnim odnosima, osobito onda kada netko prolazi kroz teško razdoblje.
U ovom događaju važno je prepoznati i bol vjernika koji su navikli da ih njihov župnik dočekuje, predvodi molitvu, naviješta Božju riječ i prati u najvažnijim trenucima njihova života.
Njegovo povlačenje sigurno donosi promjenu u svakodnevnom pastoralnom životu župe. Prema priopćenju, svete mise i ostale pastoralne obveze do daljnjega će preuzeti svećenici dekanata. To znači da se pastoralna skrb za vjernike nastavlja, dok se istodobno mora poštovati ozbiljnost situacije u kojoj se župnik nalazi.
Sada je potrebno pokazati razumijevanje i za svećenika i za njegovu zajednicu. Nije trenutak za raspirivanje podjela, za širenje neprovjerenih tvrdnji ili za javno prozivanje osoba čija odgovornost nije utvrđena. Potrebni su mir, molitva, odgovornost i konkretna pomoć. Potrebno je omogućiti policiji da obavi svoj posao, a vlč. Lovriću pružiti prostor i podršku koji su mu potrebni da se ponovno osjeti sigurnim.
Kršćanska ljubav pritom ne znači zatvarati oči pred nepravdom. Oprost ne znači poricanje onoga što se dogodilo, a milosrđe ne znači odustajanje od odgovornosti. Čovjek može odbaciti osvetu, a istodobno zahtijevati pravdu; može moliti za obraćenje onoga tko čini zlo, a istodobno zaštititi osobu koja je ugrožena. To je zahtjevna, ali duboko evanđeoska ravnoteža između ljubavi i istine.
Isus kaže: „Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce” (Iv 10,11). Krist je Dobri Pastir koji poznaje svoje ovce, ostaje uz njih i daruje svoj život za njihovo spasenje. Ali te riječi ne smiju se pretvoriti u zahtjev da svećenik mora zanemariti vlastitu sigurnost ili dokazivati svoju vjeru izlažući se opasnosti. Svećeničko poslanje jest služenje, a ne opravdavanje nasilja. Kada čovjek mora zastati kako bi se zaštitio i ponovno pronašao unutarnji mir, njegova ljudska ranjivost zaslužuje poštovanje, a ne osudu.
Ovaj događaj poziva nas i na dublje promišljanje o tome kako se odnosimo prema ljudima koji su nam blizu. Često smo spremni govoriti o ljubavi, zajedništvu i solidarnosti, ali pravu vrijednost tih riječi pokazujemo tek kada se netko nađe u nevolji. Tada se vidi jesmo li spremni saslušati, pomoći, zaštititi i ostati uz čovjeka ili se povlačimo u ravnodušnost i čekamo da netko drugi preuzme odgovornost.
Nije dovoljno samo osuditi nasilje kada ono postane javna vijest. Potrebno je stvarati zajednice u kojima se prijetnje shvaćaju ozbiljno, u kojima se ugroženi ne ismijavaju, u kojima se pomoć ne uskraćuje i u kojima se o teškoćama može govoriti bez straha da će čovjek zbog toga biti ponižen. Takva kultura ljudskosti ne nastaje preko noći, nego se gradi svakodnevnim djelima poštovanja, pažnje i odgovornosti.
Zato vlč. Željku Lovriću u ovim trenucima treba poželjeti mir, sigurnost, snagu i ljude koji će mu biti oslonac. Njegovoj župnoj zajednici treba poželjeti jedinstvo, razboritost i ustrajnost u molitvi. Nadležnim institucijama treba poželjeti nepristranost i odgovornost u utvrđivanju činjenica, a svima nama dovoljno savjesti da ne okrećemo glavu pred tuđom patnjom.
**Crkva nije živa samo onda kada su njezini oltari osvijetljeni i kada se njezini hramovi pune vjernicima. Crkva je živa onda kada zna stati uz ranjenoga, zaštititi ugroženoga, saslušati čovjeka koji se boji i pružiti ruku onome koji više nema snage sam nositi svoj križ.**
Neka ovaj događaj ne postane povod za osvetu i nove podjele, nego poticaj na veću odgovornost, istinsku solidarnost i dublje življenje Evanđelja. Neka istina bude utvrđena, neka pravda bude zadovoljena, a svaki čovjek kojemu je ugrožena sigurnost neka dobije zaštitu i pomoć koja mu je potrebna.
Jer nitko ne bi smio biti ostavljen sam pred nasiljem, nitko ne bi smio biti ismijan zbog svojega straha i nitko ne bi smio morati dokazivati svoju vjeru tako što će šutjeti o nepravdi.
Kada pastir zatraži pomoć, tada se ne provjerava samo snaga jednoga čovjeka, nego i zrelost cijele zajednice. A kršćanska zrelost počinje ondje gdje prestajemo gledati samo vlastite potrebe i ponovno učimo vidjeti čovjeka pokraj sebe.
Autor: Senko Antunovic, Balingen (DE) Datum objave: 09.10.2026.
