Sinoć kasno me probudila poruka da je moj prijatelj umro… Doživio je on lijepe godine, no njegov um i logika nikad nisu bili stari. Bio je do zadnje sekunde izuzetno pametan i logičan čovjek.
Pisao sam neki dan o “Der Bungalow” – njemačkoj varijanti Bijele kuće. Tu građevinu ali i sve druge građevine u Bonnu u kojem su nakon Drugog svjetskog rata stolovali njemački kancelari i njemački parlamentarci sagradio je upravo moj prijatelj. Hans F. K. je odrastao u Kielu, na najljepšim pješćanim plažama Baltičkog mora.
Nažalost, njegovo djetinstvo je bilo opterećeno Drugim svjetskim ratom. Cijeli njegov razred osnovne škole je bio mobiliziran na protuavionske topove. Pričao je da je tek slučajno preživio jer se neka avionska bomba zabila duboko u sitni pijesak metar pored njega i nije eksplodirala…
Mrzio je Hans i ratove i oružje.
Odrastao je sa mamom, braćom i sestrama, jer mu se otac iz Drugog svjetskog rata nije vratio živ. Dječak u tinejđerskoj dobi nije pokupio nikakve ideologije niti im je robovao. Bio je izuzetno pametan i nadaren za učenje i on se želio što prije vratiti školi i učenju. Da, on je mrzio i rat i oružje, sve one koji su taj rat izazvali i poslali njegovog oca u smrt. Iako je htio studirati nesto sasvim drugo, odlučio se za građevinu, jer je u poslijeratnoj Njemačkoj nedostajalo stručnjaka u građevini.
U Kielu nije bilo posla za njega pa se preselio u Bonn, gdje se zaposlio kao nadzorni inženjer na izgradnji državnih institucija. Bio je izuzetno precizan u svom poslu i vodio brigu o svakom detalju. Kad je počeo graditi rezidenciju njemačkog kancelara, dobio je nacrte uz napomenu da će mnoge stvari morati improvizirati na terenu po nalogu tajnih službi, jer te improvizacije nisu smjele biti građevinski dokumentirane. Postojao je strah da bi Francuzi mogli topovima napasti Der Bungalow – rezidenciju njemačkog kancelara.
Od svih soba, u toj rezidenciji spavaća soba njemačkog kancelara je bila najmanja, a krevet gotovo vojnički tvrd i neudoban. Rekao je Hans da je Adenauer izjavio da bi arhitektu trebalo objesiti zbog nekonfornosti kancelarove sobe.
Kad sam u ljetu 2021. obilazio tu rezidenciju, začudio sam se da su zaposlenici u toj rezidenciji imali puno veći konfor nego njemački kancelar. Vrtio sam registrator sa građevinskom dokumentacijom i slikama koji je do prije desetak godina bio smješten u sefu ispod tog objekta. Na nacrtu su bile rukom ucrtane “izvedbene improvizacije” koje su služile povećanju sigurnosti objekta i zaštiti života kancelara. Sve to je ucrtao i izveo moj prijatelj Hans F. K. i s ponosom mi ih je pokazivao.
Promijenio sam tada svoje mišljenje o “tvrdoj gradnji” ciglama i armirano betonskim konstrukcijama… Drvene grede se na našim građevinama nalaze tek na krovovima, a i tu se već pomalo izbjegavaju jer se betoniraju i potkrovne kosine… Bila je potrebna izuzetna stručnost sagraditi objekt tako velike važnosti bez teških armirano-betonskih konstrukcija koje bi služile kao zaštita od topovskih granata. No tu je došla do izražaja velika inventivnost Hansa, koji je u tu građevinu ugradio najbolji dio sebe.
Zaštita nije bila u zidovima već u logičkoj izvedbi projekta koji je arhitekt osmislio. Danas je Der Bungalow prekrasna građevina u kojoj je ta jednostavnost postala umjetnost arhitekture tog vremena. Upoznao je Hans sve kancelare koji su tamo stolovali i pričao mi je, da je baš tu donesena odluka o međunarodnom priznanju Hrvatske i da je baš u tim prostorima Gorbačov pristao na ujedinjenje Njemačke. Park oko Bungalova je gotovo mitsko mjesto uz Rajnu. Danas je Der Bungalow izgubio politički značaj, jer su se sve državne institucije preselile u Berlin. No povijest druge polovice 20. stoljeća, koja se tu stvarala se ne može preseliti.
Umro je moj prijatelj Hans. Iza njega su ostale brojne građevine u koje je on ugradio sebe kroz znanje, logiku, preciznost ali improvizaciju, tamo gdje se to od njega tražilo.
Briga o svakoj cijeni i pogađanje sa majstorima i dobavljačima bili su njemu svetinja. Zbog Hansa i takvih poput Hansa je Njemačka bogata. Teško mi se oprostiti zauvijek od Hansa. Svađali smo se ponekad i mirili. Kad se sučele dvije logike, iskre frcaju na sve strane. No nakon sto su prepirke utihnule, jedan smo se drugom ispričavali i najboljim vinima nazdravljali.
Hans je obožavao rukomet i našeg Domagoja Duvnjaka. Često smo uz točeno pivo sjedili i gledali rukometne utakmice. Znao je Hans sve do jednog hrvatskog rukometaša i govorio da moramo biti ponosni što dvadeset puta manja Hrvatska ima tako velike sportaše. Hans naoko nije bio vjernik. No Hans je vjerovao u ljubav. Desetak godina je svakodnevno kupovao svježe ruže koje je voljela njegova voljena. Potrošio je cijelo bogatstvo na te ruže. Jedan hladno racionalni čovjek to ne bi nikad učinio, no Hans bi pristao i gladovati samo da kupi ruže. I veselio se danu kad ce otići na posljednje putovanje do nekog groblja u Kielu i zauvijek biti uz svoju voljenu. I to je vjera.
Zbogom moj dragi prijatelju Hanse Friedrichu…
Autor: Damir Lacković Datum objave: 12.06.2022.
